For the Record: The Rolling Stones – „Exile on Main St.“ | sound-report.com

For the Record: The Rolling Stones – „Exile on Main St.“

25.01.2020. 12:38

The Rolling Stones... Što se više može o njima reći, a da već nije rečeno? Imaju vrlo šaroliku karijeru, a vjerojatno će je imati i nakon što ostatak čovječanstva izumre izuzev nekoliko praktički već sad mumificiranih primjeraka.

Što se tiče raznolikosti, „Exile on Main St.“ smatra se njihovim najboljim albumom, ispunjenim raznim nijansama rock and rolla, bluesa i countryja. Iako nije nikad obilovao istaknutim singlovima, općeniti je stav da je materijal na albumu odličan i njihov magnum opus.

Može li se isto reći i za samu produkciju? Teško. Za razliku od sirovog zvuka AC/DC-a, klaustrofobičnog „White Heat/White Light“ VU-a ili manijakalnog kaosa „Sabbath Bloody Sabbath“, Stonesi su rijetko kad zvučali dobro. Ne govorim o nastupima uživo i sličnom, nego o samoj glazbenoj produkciji velike većine njihove diskografije, a nema većeg dokaza nego na ovom, njihovom najboljem albumu.

Jednostavno rečeno, album je kreštava buka. Očito je da su im uzori bili bluzeri koji su se naviknuli nastupati u raznoraznim zabitima i birtijama, ali to ne oprašta činjenicu da su uz tolike mogućnosti ignorirali kvalitetno snimiti album jer dobar zvuk (očito) „nije rock 'n' roll“. Sve je stisnuto, zagušeno kao i same birtije iz kojih je takav zvuk inače dopirao. Bubnjevi su oštri i bez dimenzije, gitare bez prave prisutnosti, a bas toliko muljav da ga se jedva da razaznati. Dodajte tome trenutke puhačkih instrumenata koji nemaju prostora za „disati“ pa zvuče vrlo kreštavo ili bilo koji drugi dodatni instrument i što ste dobili? Buku i kaos koju je teško definirati.

Cinik u meni bi najradije našao krivca, a da nije alkohol ili droga jer ima hrpa albuma koji su napravljeni pod njihovim utjecajem pa zvuče mnogo bolje. Možda je stvar u opremi? Da bar. Činjenica da je album snimljen njihovim pokretnim studiom definitivno nije glavni razlog za zvuk konačnog proizvoda. Samo zato što stane u kombi ne znači da ne može dati dobre rezultate. Budući da je ista oprema zaslužna za treći i četvrti album Led Zeppelina te „Machine Head“, „Who Do We Think We are“ i „Burn“ Deep Purplea, očito je da je kadra dati itekako dobre rezultate. Stoga se treba zapitati što bi onda moglo poći po zlu? Može li dobro opremljen kombi biti formula za uspjeh ili katastrofu? I jedno i drugo, ovisno tko je vlasnik – Stonesi ili mjesni serijski ubojica. Možda je jednostavno stvar u nemaru, ionako će se prodati. Uspjeh ipak nije nužno mjerilo da znate što radite.   

Ukratko, album nećete upotrebljavati kako biste prijateljima demonstrirali svoje ozvučenje i razlog zašto vaše dijete neće moći na faks. Idealan je za prijenosne gramofone bez pravog dinamičkog opsega i definicije – možda je za takvo što i snimljen ili samo opravdavam loše odluke. No, na bilo čemu kvalitetnijem može izazvati samo frustracije i glavobolju. Osobito kad Richards odluči zapjevati.    

Godina izdanja: 1972.

Verzija albuma: Originalno američko Artisan izdanje

Strana A:

1. Rocks Off
2. Rip This Joint
3. Shake Your Hips
4. Casino Boogie
5. Tumbling Dice

Strana B:

1. Sweet Virginia
2. Torn And Frayed
3. Sweet Black Angel
4. Loving Cup

Strana C:

1. Happy
2. Turd On The Run
3. Ventilator Blues
4. I Just Want To See His Face
5. Let It Loose

Strana D:

1. All Down The Line
2. Stop Breaking Down
3. Shine A Light
4. Soul Survivor

Mladen Šlogar

"There is no dark side of the moon, really. As a matter of fact it's all dark."