photo: Geoff Tate, credit: Vedran Papeš
Geoff Tate iliti Kako je to čuti najpoznatije čube metala (a ne ih samo vidjeti)?
13.04.2026. 14:48
Taman kad se glava rastereti od obaveza – jer ipak smo odrasli, ozbiljni i odgovorni građani... barem su nas u to uvjerili – krene sezona koncerata da se rastereti malo i novčanik. Tako je ususret toplijem vremenu Geoff Tate kao originalni pjevač Queensrÿchea odlučio okupirati jednu nedjeljnu, proljetnu večer.
Sa sobom je poveo još nekoliko grupa pa je satnica bila pošteno ispunjena. S početkom u 19 h i krajem negdje oko ponoći, bio je to idealan test izdržljivosti. Kako nogu tako i dezodoransa.
Dok se publika oporavljala od nedjeljnog ručka i psihički pripremala za novi radni tjedan, domaći Keops i susjedni Inner Vitriol bili su poslužili kao solidan uvod i još malo zaokupili misli vikendaškim razbibrigama. Možda je vanjska temperatura bila svježija, ali unutarnja definitivno nije. Sva sreća da smo se mogli iskrasti na sporedna vrata na malo zraka – taktični pozicioniranih kraj šanka s hladnom pivom. Osnove marketinga.
Malo veću razbibrigu priuštio nam je sastav kozmopolitskijih susjeda, Masterplan. Inače osnovan s bivšim članovima Helloweena Rolandom Grapowom i Ulijem Kuschom, tu i tamo osjetio se raniji utjecaj na sad ponešto mračniji ton. Možda zvuči paradoksalno za power metal, ali dobro zvuči. Iako je u početku tonski bilo nespretno s prejakim vokalom i neprimjetnim instrumentima, ubrzo se popravilo. Unatoč godinama, bili su dobro oraspoloženi. A i pazili su na zdravlje ako su čepići za uši Ricka Altzija bili bilo kakva naznaka. Staračka mudrost ili zdrav razum, pitanje je sad. Budući da su zauzeli dobar dio satnice, trebalo je pošteno i izanimirati, a bome su i uspjeli. Energični i dinamični, doveli su nas do posljednje etape večeri.
Napokon je na red došao i Geoff Tate s izvedbom najpoznatijeg albuma Queensrÿchea – Operation: Mindcrime. Uz određene albume (ponekad) dolaze i određena (nerealna) očekivanja. Nitko nije imun, čak ni moja malenkost. Jesu li bila sasvim ispunjena? Ukratko, i ne baš. Jesu li podbacili? Daleko od toga. Tonski su zvučali sasvim solidno, iako pomalo kockasto, kompresirano. Bubnjevima je nedostajalo otvorenosti pa je zvuk bio zagušen, čak malo klaustrofobičan. Gitarama se pak nije imalo ništa za prigovoriti. Dobro su zvučale, a i odradile svoj posao. Glavno pitanje večeri stoga je bilo: Kako zvuči Tate? Pa neloše.
Da se razumijemo, nema šanse da pjeva kao i prije 40-ak godina. Treba biti realan. No, neka očekivanja ipak je trebalo ispuniti – a na tren skoro i nisu. Vrlo loš dojam ostavila je mutna i nejasna izvedba Revolution Calling. Jedva se čuo, a ono i što se moglo razabrati bilo je zakopano u miksu. Već tu bi neki dignuli ruke i spakirali kofere. Nasreću, čuda se znaju dogoditi pa tako i tonci tu i tamo odrade svoj posao i spase stvar. Ostatak koncerta je bio mnogo bolji. Osjetilo se da visoke dionice više nisu tu te je moralo doći do prilagodbe, ali se vrlo dobro snašao. Energija je i dalje tu, a i volja za što boljom izvedbom. Da je bar mrvicu bio glasniji, dojam bi bio još bolji. Očito je da se u nekim dijelovima „skrivao“ u zvučnoj kulisi da se ne bi previše naprezao. No, ono što nije mogao izvesti vokalom, karizmom itekako jest. Nema sumnje da je rođeni frontmen koji uživa na pozornici – rezultat urođenog ega koji ga je inače koštao zdravog odnosa s ostatkom Queensrÿchea. Što je, tu je.
Kad se sve zbroji i oduzme, bilo je dobro. Neke su stvari mogle biti bolje, ali je ostatak izgurao do kraja. Pomalo je ironično da je repertoar s preostalih albuma zvučao mnogo bolje i povezanije. Očekivati identičan nastup kao na albumu i nije baš razumno, osobito ne nakon 40 godina. Barem smo svjedočili solidnoj izvedbi jednog od najupečatljivijih albuma metala 80-ih. Idući put nadajmo se i ostatku hitova.
