auto-r

8 / 8
Mladen Šlogar

Mladen Šlogar

"There is no dark side of the moon, really. As a matter of fact it's all dark."

Piše od 27.10.2016.

U 5 godina napisao je 85 članaka.

For the Record: Living Colour – „Vivid“

For the Record: Living Colour – „Vivid“

Living Colour vrlo je specifična pojava američke alternativne scene. Navodno. Mislim, cijela je postava sastavljena od crnaca, a to je na neki način raritet? Možda, ako zanemarite bezbroj blues, funk i rock n roll bendova 20. stoljeća. Neki ljudi očito imaju vrlo kratko pamćenje – ili samo diskografi. Ako se fokusiramo na metal, osobito alternativni, onda izjava čak i ima nekog smisla jer taj je žanr ionako popularan u vrlo specifičnoj demografiji. Najčešće nordijskoj. S vremenom je žanr postao znatno raznolikiji, a Living Colour se mogao pohvaliti vrlo raznolikim zvukom. Kombinacija metala, funka, soula i popa s njihova prvijenca još uvijek je jedinstvena.

Dream Theater: Pod suncem ništa novo, ali barem je ugodno

Dream Theater: Pod suncem ništa novo, ali barem je ugodno

Upornost je vrlina. Neki jednostavno ne znaju kad treba stati. Unatoč idolatrijskom statusu unutar žanra progresivnog metala – a i činjenici da su izmislili sve što se u njemu dalo izmisliti (i kopirati) – Dream Theater marljivo izdaje nove albume svakih nekoliko godina. Zašto? Jer žele. „A View from the Top of the World“ njihov je najnoviji uradak vrlo prikladna naslova. Naime, odavno su se pomirili da neće više imati remek djela poput „Images and Words“ ili „Metropolis Pt. 2“, stoga su se posvetili usavršavanju tehnike. Kad si toliko dugo dosljedan, ne moraš se više nikomu dokazivati.

Strategija Maidena: Ako taktika pali, ne mijenjaj ju

Strategija Maidena: Ako taktika pali, ne mijenjaj ju

Napokon, nakon najdulje pauze u njihovoj karijeri izdali su novi album – a ni ovaj tekst nije bio ništa brži. Neka, tko čeka, taj i dočeka, a Maidene se uvijek isplatilo čekati. Nema nikakve veze s njihovom veličinom i imidžem, prije s dosljednom radnom etikom. Bez obzira na odsutnost bilo kakvih revolucionarnih pomaka, zna se što od njih možemo očekivati – ratobornost koja odolijeva njihovim godinama.

For the Record: Metallica – „Master of Puppets“

For the Record: Metallica – „Master of Puppets“

Koliko god bio jedan od najvećih predstavnika žanra, Metallica već neko vrijeme nije bila miljenik alternativne scene „zahvaljujući“ svojim kasnijim albumima – a ni popularnost im nije pomogla. Međutim, nepobitno je da su njihovi raniji albumi bili itekako velik utjecaj na novije generacije metala – da, čak i „Black“. Tu spada i „Master of Puppets“ koji se smatra jednim od najboljih albuma thrash metala. Iako bi se o tome (uvijek ) dalo raspraviti, definitivno je njihov magnum opus. Osim odličnog repertoara, također ga prati i vrlo zadovoljavajuća produkcija. Punog zvuka i „mesnatih“ tonova, tipičan je primjer kako bi album ovog žanra trebao zvučati.

For the Record: Pink Floyd – „Animals“

For the Record: Pink Floyd – „Animals“

Slava nije idealna. Nekima možda jest, no u tom slučaju zanemaruju drugu stranu medalje. Očekivanja publike, pritisak izdavača i konstantan stres čest se ne spominju u kontekstu glazbene industrije. Dakle, kao i svaki drugi posao – osim što morate udovoljiti i potpunim laicima. Sva sreća da je Pink Floyd bio vičan udovoljiti njima, ali i publici istančanijeg ukusa. Nakon što je „Wish You Were Here“ ispunio sva očekivanja te nadišao „The Dark Side of the Moon“, idući u nizu bio je znatno mračniji „Animals“. Unatoč materiji, produkcija nije ni približno toliko tmurna. Naprotiv, znatno je otvorenijeg i pristupačnijeg zvuka. Tematika možda nije najvedrija, ali barem zvuči odlično.

For the Record: Queensrÿche – „Queensrÿche “

For the Record: Queensrÿche – „Queensrÿche “

Queensrÿche je vjerojatno ostao u pamćenju samo u krugovima metala, no krajem 80-ih su bili poznati i šire. Sam početak ipak je bio znatno skromniji. Njihov prvi uradak jednostavna naziva „Queensrÿche“ pokazao je da imaju potencijala, ali je trebalo još puno rada. Odaje (pre)velik utjecaj Iron Maidena koji se kasnije nasreću umanjio, ali već tad je EP nagoviještao buduće zanimacije koje se nisu svodile samo na fantasy i ZF. Također odaje i vrlo ograničenu produkciju.

For the Record: Led Zeppelin – „Led Zeppelin II“

For the Record: Led Zeppelin – „Led Zeppelin II“

Nije lako osmisliti nastavak odličnom početku, a da pritom ispuni sva očekivanja. No, tu i tamo se ona i ispune. Dobar primjer je Led Zeppelin. Nakon prvijenca maštovita naziva „Led Zeppelin“ koji je obilježio početak njihova uspona, ipak se trebalo potruditi. „Led Zeppelin II“ nije bio toliko pedantan koliko njegov prethodnik, no nadoknadio je ogromnih entuzijazmom. Osim što je zacementirao njihovu karijeru, smatra se i jednim od najbolje produciranih albuma u rocku, unatoč tomu što je sam proces bio poprilično raštrkan.

For the Record: The Who – „Who's Next“

For the Record: The Who – „Who's Next“

The Who je zaslužan za dvije stvari: (pre)ambiciozne rock opere i beskonačne reprize CSI-a. Istinu na stranu, uvijek su imali upečatljiv zvuk koji je definirao britanski rock 60-ih i 70-ih. „Tommy“ je bio njihova prva prava uspješnica, no većini su sigurno ostali u sjećanju zahvaljujući „Who's Next“. Iako jednostavnijeg pristupa, album je jedan od njihovih najboljih. Zasluge idu odličnom repertoaru pjesama, ali i produkciji koja je dokazala da više ponekad nije bolje.

Budućnost možda jest pušiona, ali uz Stevena Wilsona malo manje.

Budućnost možda jest pušiona, ali uz Stevena Wilsona malo manje.

U nekih je umjetnika upornost pohvalna karakteristika, makar ponekad ne bila dosljedna niti inovativna. Steven Wilson pak spada među one koji, kad se nečega uhvate, bome ne puštaju. U njegovom je to slučaju pop. Alternativci svijeta, duboko udahnite. Njegov najnoviji uradak ipak je evolucija zvuka koju je započeo još na „Hand.Cannot.Erase“ i usavršio na „To the Bone“. Nekima će pomalo biti čudno da progresivac piše pop, no nikad ga nisu ograničavali tuđi ukusi već samo vlastiti, bili oni komercijalni ili ne. Progresivni korijeni i dalje su prisutni, no nema više nikakve sumnje da se potpuno prepustio popu – pa bio on progresivan ili ne.

For the Record: Funkadelic – „Maggot Brain“

For the Record: Funkadelic – „Maggot Brain“

Što se 70-ih motalo po glavi Georgea Clintona uza sve tadašnje droge vrlo je dobro pitanje. Sigurno nije bilo lako. Ni njemu, a bome ni drogama. Unatoč raznim ekscentričnostima, zaslužan je za jedan od najutjecajnijih kolektiva u funku. Dok je Parliament bio pristupačniji, Funkadelicov „Maggot Brain“ je nastavio njihovu eksperimentalniju, ali i zanimljiviju fazu. Ipak je riječ o albumu koji nam je podario jednu od najboljih solaža prošlog stoljeća. Da nije stalo samo na tome, produkcija albuma također je ostvarila velik pomak u odnosu na prijašnje uratke. Vjerojatno jer je većina benda bila (relativno) trijezna.