Scorpions, jedan od najdugovječnijih hard rock sastava – europskih osobito – možda je i među najomraženijima. Širem pučanstvu prije poznati po ljubavnim baladama srednjeg tempa nego po „prašenju“, čovjek bi pomislio da su njemački ekvivalent Bon Jovija. Međutim, malo bolji pregled diskografije ukazuje na to da i nisu baš toliko mirni. Najjasniji pokazatelj jest upravo „Blackout“.
U skoro svakom bendu pojavi se trenutak kad se pojedini članovi žele okušati u solo karijeri. U slučaju Pink Floyda, praktički svi članovi odlučili su se upustiti u tad njima nepoznate vode.
Za Beatlese i njihovu glazbu zna svatko, čak i najzagriženiji alternativac koji se kune samo u najopskurnije bendove koji su jedva izdali jedan album – i to na studentski kredit. No čak ni za njih – Beatlese, jel – nitko ne bi znao da singlovi „Love Me Do“ i „Please Please Me“ nisu polučili uspjeh te omogućili snimanje njihova prvog albuma. Prvijenac legendi popa, rocka i svega između bio je tek uvod u sve što su kasnije postignuli. To uključuje i fantastičnu produkciju koja obiluje odličnom dinamikom i jasnim tonovima.
Posljednji dio Berlinske trilogije možda i jest bio njezina najslabija karika, ali je svejedno obilovao kvalitetnim materijalom i pomalo neobičnom produkcijom. Snimanje je započelo za vrijeme četveromjesečne pauze turneje „Isolar II“ te je, unatoč nazivu trilogije, odrađeno u švicarskom Mountain Studios, dok su zaostatke odradili u legendarnom njujorškom Record Plant.
Living Colour vrlo je specifična pojava američke alternativne scene. Navodno. Mislim, cijela je postava sastavljena od crnaca, a to je na neki način raritet? Možda, ako zanemarite bezbroj blues, funk i rock n roll bendova 20. stoljeća. Neki ljudi očito imaju vrlo kratko pamćenje – ili samo diskografi. Ako se fokusiramo na metal, osobito alternativni, onda izjava čak i ima nekog smisla jer taj je žanr ionako popularan u vrlo specifičnoj demografiji. Najčešće nordijskoj. S vremenom je žanr postao znatno raznolikiji, a Living Colour se mogao pohvaliti vrlo raznolikim zvukom. Kombinacija metala, funka, soula i popa s njihova prvijenca još uvijek je jedinstvena.
Koliko god bio jedan od najvećih predstavnika žanra, Metallica već neko vrijeme nije bila miljenik alternativne scene „zahvaljujući“ svojim kasnijim albumima – a ni popularnost im nije pomogla. Međutim, nepobitno je da su njihovi raniji albumi bili itekako velik utjecaj na novije generacije metala – da, čak i „Black“. Tu spada i „Master of Puppets“ koji se smatra jednim od najboljih albuma thrash metala. Iako bi se o tome (uvijek ) dalo raspraviti, definitivno je njihov magnum opus. Osim odličnog repertoara, također ga prati i vrlo zadovoljavajuća produkcija. Punog zvuka i „mesnatih“ tonova, tipičan je primjer kako bi album ovog žanra trebao zvučati.
Slava nije idealna. Nekima možda jest, no u tom slučaju zanemaruju drugu stranu medalje. Očekivanja publike, pritisak izdavača i konstantan stres čest se ne spominju u kontekstu glazbene industrije. Dakle, kao i svaki drugi posao – osim što morate udovoljiti i potpunim laicima. Sva sreća da je Pink Floyd bio vičan udovoljiti njima, ali i publici istančanijeg ukusa. Nakon što je „Wish You Were Here“ ispunio sva očekivanja te nadišao „The Dark Side of the Moon“, idući u nizu bio je znatno mračniji „Animals“. Unatoč materiji, produkcija nije ni približno toliko tmurna. Naprotiv, znatno je otvorenijeg i pristupačnijeg zvuka. Tematika možda nije najvedrija, ali barem zvuči odlično.
Queensrÿche je vjerojatno ostao u pamćenju samo u krugovima metala, no krajem 80-ih su bili poznati i šire. Sam početak ipak je bio znatno skromniji. Njihov prvi uradak jednostavna naziva „Queensrÿche“ pokazao je da imaju potencijala, ali je trebalo još puno rada. Odaje (pre)velik utjecaj Iron Maidena koji se kasnije nasreću umanjio, ali već tad je EP nagoviještao buduće zanimacije koje se nisu svodile samo na fantasy i ZF. Također odaje i vrlo ograničenu produkciju.
Nije lako osmisliti nastavak odličnom početku, a da pritom ispuni sva očekivanja. No, tu i tamo se ona i ispune. Dobar primjer je Led Zeppelin. Nakon prvijenca maštovita naziva „Led Zeppelin“ koji je obilježio početak njihova uspona, ipak se trebalo potruditi. „Led Zeppelin II“ nije bio toliko pedantan koliko njegov prethodnik, no nadoknadio je ogromnih entuzijazmom. Osim što je zacementirao njihovu karijeru, smatra se i jednim od najbolje produciranih albuma u rocku, unatoč tomu što je sam proces bio poprilično raštrkan.
The Who je zaslužan za dvije stvari: (pre)ambiciozne rock opere i beskonačne reprize CSI-a. Istinu na stranu, uvijek su imali upečatljiv zvuk koji je definirao britanski rock 60-ih i 70-ih. „Tommy“ je bio njihova prva prava uspješnica, no većini su sigurno ostali u sjećanju zahvaljujući „Who's Next“. Iako jednostavnijeg pristupa, album je jedan od njihovih najboljih. Zasluge idu odličnom repertoaru pjesama, ali i produkciji koja je dokazala da više ponekad nije bolje.