For the Record: Pink Floyd – The Dark Side of the Moon | sound-report.com

For the Record: Pink Floyd – The Dark Side of the Moon

01.02.2020. 11:08

Album koji je započeo najplodonosniju fazu legendarnih majstora progresive – mada ni „Meddle“ nije bio loš – i dan danas može se pohvaliti odličnom produkcijom i jedinstvenim zvukom. Album je itekako odolio zubu vremena zahvaljujući svojim egzistencijalnim pitanjima, zanimljivim zvukovima i ugodnim tonovima.

Da nije samo bend zaslužan za uradak, treba zahvaliti i prostorijama studija Abbey Road, kamo su često zalazili Beatlesi kako bi snimili vlastite uratke. Naime, studio je pružao mnogo više mogućnosti nego prijašnje lokacije koje su posjedovale znatno ograničenije miks-pultove.  Ne treba zaboraviti ni Alana Parsonsa, zvučnog inženjera koji će s vremenom i sam zaroniti u glazbene vode, ali je u tom trenutku bio odgovoran za spajanje svih elemenata albuma u zaokruženu cjelinu.

Iako album navodno ostavlja još jači dojam u svojem kvadrofonskom izdanju, ovdje ćemo se ipak držati sterea – uostalom, čak i da ne upotrebljavam slušalice, ne bi bilo praktično nabaviti dva dodatna zvučnika radi samo jednog albuma. K tome, Parsons je komentirao da i nije baš bio zadovoljan konačnim kvadrofonskim miksom, stoga još bolji razlog da uživamo u dvokanalnoj verziji.

Svi instrumenti vrlo su jasni i odlično uravnoteženi. Prostor je ispunjen njihovom (čestom) suzdržanošću, a onaj udio koji nije, izvrsno iskorištavaju različiti zvučni efekti. Jedinstvenost je i u tome što nisu pribjegavali arhivskim snimkama, već su sami snimili zvukove iz vlastite okoline, dajući pritom albumu posebnu, možda čak i intimnu, atmosferu. Od raznoraznog žamora, preko bacanja kovanica u zdjelu pa sve do trčanja po komori jeke, svi su zvukovi detaljni i znatno prirodniji nego većina snimaka kojima drugi bendovi i dan danas pribjegavaju. K tome, mnogo bolje odgovaraju glazbi i zvuku ostalih elemenata na albumu.

Tonovi su vrlo uravnoteženi na svakoj pjesmi. Jedino prednjače visoki tonovi kod glasnijih dijelova dijelova, ali nisu nametljivi. Dapače, vrlo su ugodni i ne ometaju u slušanju. Valja napomenuti da koliko su god instrumenti jasni u miksu, toliko su i hladni. Njihova preciznost adekvatno odražava mehaničku narav same glazbe. Uvijek je pod kontrolom, nikad se ne zanese, čak ni kod strastvenih dijelova poput „The Great Gig in the Sky“. Ovo je bio i jedan od prvih albuma na kojem je bend intenzivnije odlučio upotrijebiti sintesajzere. Unatoč lošoj reputaciji istih u prosječnog slušatelja, zvuče vrlo toplo i nimalo plastično, čak i 47 godina nakon izlaska albuma.  

Da nisu samo instrumenti bitni, pokazale su i razne snimke izjava kojim su odlučili propitati ljudsko stanje i razmišljanje o životu. Svaka individualna pjesma oslovljava različite stadije ljudskog života, zaokruženog prikladnim otkucajima srca, a ustvari posebno pripremljenog bubnja. Uzevši u obzir prazninu oko tih otkucaja, više demonstriraju hladnoću i usamljenost života, nego njegovu ispunjenost i toplinu. Uzevši u obzir iskustva koja su imali sa Sydom Barrettom, niti ne čudi.

„The Dark Side of the Moon“ zvučno je iznimno čist, od početka do kraja te iznimno strukturiran. Nekima će zvuk možda biti „prečist“ ili „previše savršen“ – čak bih se usudio reći sterilan – no ta sterilnost odlično je poslužila u istraživanju raznoraznih zvučnih kulisa i citata ovog remek-djela.

Godina izdanja: 1973.

Verzija albuma: Japansko Pro-Use izdanje iz 1978. godine

Strana A:

1. Speak to Me
2. Breathe
3. On the Run
4. Time
5. The Great Gig in the Sky

Strana B:

1. Money
2. Us and Them
3. Any Colour You Like
4. Brain Damage
5. Eclipse

Mladen Šlogar

"There is no dark side of the moon, really. As a matter of fact it's all dark."