
Dobra stara blagdanska razvaljotka u Attacku
20.04.2017. 15:02
Podužom su nas zimskom pauzom ravno u srce pogodila gospoda iz Doomtown Recordsa. Oprostit ćemo im, 'ajde. Ljudski je griješiti, a kršćanski praštati. A budući da je ovaj njihov gig pao baš na dan teškog kršćanluka (u narodu poznatog i kao uskrs), sve je opet sasvim u redu, živimo u najboljem od svih svjetova. Činjenice da svirka pada na dan prije neradnog, da nam je usfalilo Doomtown koncerata, kao i da je lineup od trenutka kad je izišao odavao dojam potencijalno bombastičnog, sve je to dovelo do zaključka da su nam predispozicije za jednu dobru staru blagdansku razvaljotku bile vrlo transparentno servirane, u maniri domaćih jaja i ukusne šunkice. Samo ih je trebalo zajedničkim snagama smazati. I, znate što ću vam reći, dogodilo se. Uspjelo nam je.
U biti, predjelo je u ovoj našoj pričici bio jedan sasvim novi bend, imena U.B.T. Riječ je o trojici momaka (na njihovom Bandcamp profilu se spominje i neki četvrti, basist, ali taj je ostao nevidljiv) koje, iako im je ovo bio prvi koncert u životu, nije bilo nimalo neobično vidjeti na podu (da, gig nije bio na pozornici, ne valja propustiti niti jednu priliku da se kaže kako je to odlična činjenica) Attacka (stvarno ponekad znam pretjerati sa zagradama), poprilično sam siguran da bi se na istom tom podu našli i da te večeri nisu nastupali, jerbo su revni posjetitelji ovakovih seansi. Privukli su jednu vrlo dobru brojku ljudi unutra, nekakvih pedeset duša, a kad je to na prvoj predgrupi tako, onda govorimo o pozitivnim indikacijama po pitanju brojnosti za ostatak simpozija. Tu su brojku ljudi počastili okraćim setom svoje pankčuge. To je ono baš pankčuga u punom smislu riječi – krljava, prljava, prgava, krastava, nerafinirana, trešava, hardkorasta, oldskul pankčuga. Ona muzika zbog koje vam susjeda lupa žlicama po cijevima radijatora da se urazumite. Nije da su nas sad nešto puno zabavljali ili pričali viceve o tome kako je Muji bilo neugodno što mu glava nije htjela puknuti kad su je cijepali sjekirom u koncentracijskom logoru, ali su svejedno zračili jednom opuštenošću i samopouzdanjem, a to su više-manje ključne karakteristike koje jedan novi bend može imati, tako da - prst gore. Bit će da za ovakav đir koji praše sigurno ima mjesta u predgrupacijskim ulogama u nadolazećim godinama, tako da će dečki od tog svog punka neupitno puno zaraditi i lagodno živjeti.
Evo, tu sad dolazimo do onog dijela od kojeg mi se dižu dlačice na trtici kad o njemu razmišljam. Mislim, nije me sramota priznati da sam godinama rubno šljivio Eke Bubu, ne smatrajući ih bogzna kakvim igračima. Ali, ovo čudovište u koje se taj bend pretvorio je nešto stvarno impozantno. Eke Buba je najbolji punk bend u gradu trenutno, sorry svi. Iskustvo s njihovog koncerta se može opisati jedino kao skok padobranom za vrijeme kojeg se davite u speedu, sumanuto masturbirate, primate konjsku injekciju u dupe, pljujete krv, plačete i zavijate od užitka. Abnormalno su pretrpali svoje punk rasturaljke suštinom rokenrola koja vam doslovno fizički ne da da joj se opirete, poremećeno je privlačna. Dugo nisam čuo ni vidio bend koji je na mene imao tako istinski magnetski učinak, došlo mi je da im se ušuljam u bas bubanj i tamo provedem večer. I nisam jedini, čisto da si ne mislite kako opet trkeljam i buncam. Ljudi su se dobrim dijelom raskalašili i podivljali, baš je nastala prava vibra. Pojavilo se tu te večeri, što nije uvijek slučaj na Doomtownovim koncertima, i dosta „chaos“ pankera, tako da je ta činjenica dodatno povećala kvocijent plesne akcije na podiju. Bend je otprašio stvari s albuma i nekoliko novih, i pritom sasvim sigurno stekao još novih fanova u vrlo lijepo popunjenom klubu. Mene su natjerali na zaključak kako stvarno nema smisla da stalno nastupaju kao predgrupa, jednostavno su predobri. Znam da je običaj da lokalni bendovi sviraju prvi, ali, brate, u ovom je slučaju to medvjeđa usluga. Jer zasjenit će svakoga, od ovoga teško da može bolje.
Na svu sreću, preostala dva benda su, ako već ne u tome uspjela (barem po mom bezobrazno laičkom i subjektivnom mišljenju), a onda barem izrazila časne i ozbiljne kandidature. Prvi je od njih bio PMS 84, from Portland, Oregon. Dok su se njihovi sugrađani pripremali izići na teren protiv jedne od najjačih košarkaških momčadi ikad u prvom krugu NBA doigravanja, ovi su, ništa ne sluteći, zadovoljno kimali glavama u znak podrške onome što su dotad te večeri čuli. I za to zaslužuju pohvale, dogodi se naime nerijetko da headlineri prije svog nastupa sjede u backstageu i piju, nezainteresirani za živu silu. Oni su sve pažljivo ispratili, a onda se latili pribora i pozvali nas na ples. Bio je to poziv kojega smo jedva dočekali, te se odazvasmo sa zadovoljstvom. PMS 84 svira točno onu muziku koju mladi panker želi imati upaljenu na slušalici u jednom uhu dok na drugo sluša od prolaznika kako nema dvije kune za pivo. Znači, na tragovima Varukersa, UK Subsa, Partisansa i ostalih legendica iz tog fazona. A kad je tome tako, onda znate da tu stupaju na snagu revijalni čimbenici poput skakanja, naguravanja, prolijevanja po podu, i dakako deračine uz glumljenje da znaš liriku a u biti nemaš blage veze i nadaš se da nitko neće skužiti. Zanimljivo je da je PMS 84 u svega nekoliko godina postojanja došao već do tog stadija da je relativno etablirano ime čak i među ljudima na drugom kraju svijeta koji ne provjeravaju nužno svaka dva dana što je novo izašlo na Discos Enfermos ili čemu već. Ne mogu reći da mi je do kraja jasno kako je baš njima od svih to pošlo za rukom, ali nije ni da nisu zaslužili. Održali su vrlo dobar koncert, jedino je pjevač možda mrvicu preuživljen tip. Puno mu je stalo da ostavi dojam opasnog dečka, pa na momente ispadne smiješan. Nemojte me cinkati, pliz.
Desert je stigao direktno iz Pariza, oh la la! Bio je prezentiran u obliku trojice momaka što sviraju Oi! Rixe je novo hype ime na svjetskoj sceni, uspjeli su posložiti par EP-ova na kojima rokaju tu zgodnu, nadasve pjevnu varijantu 80's punk rocka i ojčine, i sad nema tko ih ne gotivi. Vjerujem kako je u njihovom slučaju tu pripomogla i lagana pozitivna diskriminacija, da budem iskren. Jer u žanru poznatom po recikliranju i uniformiranosti, ponekad je dobro ne razumjeti tekstove, pa si onda čovjek može zamišljati kako pjevaju o nečem fakat promoćurnom i zanimljivom, dok njih trojica vjerojatno u isti glas deklamiraju kako će zauvijek ponosno stajati i nikad se neće predati. Da, bitan dio njihove priče je to učestalo višeglasje, koje im baš daje jedan moćan štih, a i pripomaže dojmu melodioznosti i himiničnog potencijala. Baš su onako za nasmiješeno ljuljuškanje glavom lijevo-desno, onako kako to Jura radi na svakom ovakvom gigu od pamtivijeka. Dobro, sigurno da imaju i oni svojih momenata za dernečenje, ali su se od svih bendova te večeri nekako najčešće vraćali midtempo rješenjima. Hoću reći, za razliku od onih naših krljatora s početka štorije, nafrljite li doma Rixe, postoji šansa da se susjeda neće latiti žlica. Dečki sviraju i u Maraboots i Lion's Law, očito je da znaju kako složiti (komercijalnu) ojčinu, s tim da su ovdje vidno inspirirani i uratcima legendarnih Camera Silens, čiju su stvar i obradili. Svirali su oko pola sata, osobno mi je najdraži dio bio kad mi je pjevač dopustio da mu na mikrofon nasadim otpali coflek s moje božićne kape (imao sam ju jer sam se odlučio odjenuti kao idiot), i kad sam stajao toliko blizu njegovoj faci da mi je cijelo vrijeme pljuckao po obraščićima. Neponovljivo iskustvo.
Polušalu na stranu, Rixe bi na mojoj rang-listi ovog koncerta lako moguće čak zauzeo posljednje mjesto. A bili su vrlo solidni. Iako se ne volim previše razbacivati takvim konstatacijama, jednom kad, kao što je ovdje bio slučaj, ama baš svi bendovi, zajedno s publikom, i više nego zadovolje, preostaje samo zaključiti kako je to onda ponajbolji koncert koji sam ove godine imao sreću pohoditi. Baš je bilo izvrsno, hvala.