Wild Mohicans oduševili u Močvari
13.11.2017. 17:25
Jedan se momak iz Podgorice na proputovanju Europom ove subote našao u Zagrebu. Dobar je to bio dan za zateći se ovdje, oko njega je sve bujalo od života, ljudi, vreve, žamora i muzike. Odveli su ga prvo da zajedno s tisućama drugih svjedoči trijumfalnom povratku Tram 11-a (dok je My Baby koji kilometar dalje punio Tvornicu), a onda je bio bačen u grotlo masovne fešte zvane Sveučilišna brucošijada u SC-u. Produžio je potom na bus što vozi prema kući, a nas ostavio same s nedjeljom. Nedjeljom koja nas je, kako joj je to i običaj, bacila iz pijanih filmova tih nakaradno grandioznih fešti nazad u realnost. A ako je realnost još jedan punk gig u Močvari za 50 ljudi, zovite me hiper-realistom.
Svirala su 4 benda, 3 domaća i jedan koji to nije. Ta tri domaća, sva tri su locirana u Zagrebu, i prilično su novi. Zanimljivo je primijetiti (iako možda i nije ipak toliko zanimljivo jer je po svoj prilici totalno slučajno, ali sad kad sam već krenuo s tom nekom tezom, onda ću ju i dovršiti, što mi preostaje) kako nakon perioda unazad par godina kada su po gradu nicali većinom streetpunk/oi! bendovi (SpokOi!, Gajba, Skinbajters, B.T.K), u posljednjih godinu dana imamo val ljudi koji sviraju baš ono totalno sasvim hardcore punk, čega su ova tri večerašnja benda vrli stjegonoše (uz Drotpad, Besni pacov i tako još ponekog). Prvi su na repertoaru bili U.B.T. Strašno sam se bojao (zbilja, evo još se tresem samo kad o tome mislim) da ću na njih okasniti, iz razloga što se bicikl kojeg sam te večeri imao na raspolaganju pokazao tromim smećem, nepokretnim komadom odvratnog crnog željeza kojeg sam najozbiljnije razmišljao baciti u rijeku, ili ga jednostavno barem gnjevno podići u zrak i, osiguravši prethodno da nema slučajnih prolaznika u blizini, baciti o zid najbliže zgrade, i tako nekoliko puta. Zaključio sam doduše da bih tek onda sigurno zakasnio na U.B.T., pa sam odustao. I hvala svetom Stanku (čiji smo spomendan te večeri slavili), gig se nije poveo za bizarnom, nedopustivom (a u zadnje vrijeme, na zgražanje svog poštenog svijeta, sve popularnijom) praksom počinjanja na vrijeme, tako da sam ulovio sve. U.B.T. je ludilo od benda, da sam barem neka od njihovih majki pa da mogu misliti da mi sin svira užasnu muziku i biti u krivu. Imaju gitaru i bubanj i pjevača, a i to im je puno. Krljave i vrište nešto vrlo hardkorasto i skoro pa krasterski, ali na jedan skroz blesav i simpatičan način. Pjevačeva poluartikulirana dernjava i bubnjarevo idealno rudimentarno lupetanje u kombinaciji s gitaristom koji, uz dužno poštovanje njegovim životnim izborima, sam po sebi malo baca na karikaturicu, su mi cijelo vrijeme mamili osmijeh na lice, iako nisam siguran je li im to nužno bio cilj. Nije to bio neki posprdni osmijeh u stilu „vidi budale“ ,dapače. Smiješio sam se jer sam si mislio „vidi, pankčina jebote, hahaha“. Dakako da mi ni u primisli nije informacija o tome na što se fokusiraju u tekstovima, ali me jako zanima saznati. Teško mi je zamisliti da se radi o nečem naročito angažiranom i ambicioznom, i jako bih volio da nije tako, jer bi im to nepovratno umanjilo kvocijent šarmantne blesavosti i nonšalancije kojim su me kupili.
Tu je bilo nekih 30-40 ljudi, od čega trojica za pogo spremni, dok ostali stajahu, glavama mahahu i tabanima lupkahu. Pjevač Wild Mohicansa je stajao u pauzi sam pa sam se sažalio nad njim i žicao ga cigaretu da mu bude lakše. Puši crveni Lucky Strike. Jeste znali da u Americi nema Lucky Strikea? Doslovno, nema. Ne postoji. Svašta. Uslijedio je CC. Njih sam prvi put večeras gledao, a priča se da im je ovo četvrti gig, tako da se ispričavam. Oriđiđi bubnjar trenutno umjesto da svira bubnjeve naprosto guli robiju. Posvetili su mu pjesmu i rekli da mu nije baš dobro tamo, u što svakako vjerujemo. Imali su dakle, logično, novog bubnjara, za kojeg mi se čini da sam ga možda već negdje vidio da svira, ali ne bih znao točno reći. Trebao sam ga pitati tko je, pa da vam znam prenijeti, a ne ovako nepripremljen. Tu i tamo se dalo skužiti da je ovaj novi budući da bi došlo do konfuzije pa bi se članovi malo pogledavali i kao „što ćemo sad?“, ali ništa što bi puno narušilo dojam o nastupu kao jako dobrom. Gitarist i pevaljka su ljudi koje svi jako dobro poznajemo iz 150-200 bendova od No More Idols i Abergaz nadalje. I to se kuži, dobro rade svoj posao, Lea se grlato izderava i umije zagospodariti binom (koje nije bilo), a Puljko je demonstrirao zavidnu vještinu nonšalantnog šetanja kroz publiku s gitarom, uz to što je ubijao solažice. Tuna im vrlo sigurno i relativno samozatajno čuva leđa, i sve to skupa zvuči taman onako kako zvuče stvari koje zvuče dobro. A u kontekstu ovakve muzike to znači da bi im valjda u Bristolu prije tridesetak godina zapljeskali još pet puta jače nego što smo mi tu. Nisam siguran jesu li svirali 20 ili 25 minuta.
Midnight Climax je bio treći. To su face koje poznajemo kao ljude iz Krapine, Čakovca i morti još nekih sličnih lokacija. Njihov gitarist Joks je bio, koliko je meni poznato (a volim si utvarati da mi jest), glavni i odgovorni po pitanju organizacije cjelokupnog simpozija, i mora ga se stoga pohvaliti i zahvaliti. Osobno su me dosta morile posljedice maratonskog Martinjskog oblokavanja ove večeri, pa mi je životni elan počeo rapidno kopniti u momentima dok su ovi počinjali zaprašivati. Svirku sam im dakle proveo u sjedećem položaju (konačno sam se smirio!) i boreći se sa snom, ali to puno više govori o meni nego o njima. Oni su fini, „najzrelijeg“ i „najozbiljnijeg“ zvuka od svih predgrupa te večeri. Zvuk im nosi jednu nešto mračniju i anksiozniju crtu, dijametralno suprotno od recimo prvog benda večeri. Midnight Climax je inače ime CIA-ine operacije koja je sadržavala razne eksperimente na polju kontrole uma, tako da je jasno da su ovi mladići vrlo ozbiljno pristupili tom svom pankerisanju. Pod „ozbiljno“ gotovo da mislim na „depresivno“, lirika im zrači onom karakterističnom pankerskom kombinacijom bunta, tuge, otuđenosti i bijesa. Pa ipak, ponudili su ponešto vedrih scena na ovom nastupu. Među onima koje vrijedi izdvojiti, prisjećam se one kada je pjevač rekao kako sada slijedi prva „prerada“ za večeras, samo kako bi se ubrzo ispravio i rekao da ipak neće preradu. Da stvar bude bolja, to je bila jedna od tri stvari koje je rekao ukupno. Lijepo je bilo i kad je basist pozvao tonca kako bi ga zabrinuto pitao čuje li se uopće išta bas i da može li on to malo dići. Ovaj mu je jednostavno pojačao bas na pojačalu, i to je to; basist je bio zadovoljan i od srca se zahvalio. Ovi pak isto vele da spremaju neki album skoro, pa su nam odsvirali neke skladbe s tog budućeg izdanja. Sve je to dobro, dabogda 100 albuma izdali.
Nerijetko se u ovakvim aranžmanima kad sviraju 4 benda dogodi da neka od predgrupa zasjeni nominalne headlinere. Kapa do poda svim našim sviračima, ali mora se reći da im se mjesec za oblak skrio i sakrio im pute jednom kad su se Wild Mohicans dokopali instrumentarija. Ništa od zasjenjivanja ovaj put. Mohikanci dolaze iz Portlanda, ali to skoro da više nije ni potrebno napominjati. Svaki drugi punk bend koji je prošao kroz Zagreb u zadnjih 5-6 godina je bio iz Portlanda, ja stvarno ne znam što im je. Za ove se ne čini da su bogzna kako razvikani i nahajpani, teško mi je pogoditi zašto je tome tako. Možda zato što su otpisali sva „moderna“ stremljenja i fokusirali se na to da praše taj pravi pravcati hardcore punk stare škole. Doduše, i sugrađani im iz PMS 84 rade vrlo sličnu stvar, a oni su eto proljetos skoro pa napunili Attack. Da su Wild Mohicans bolji bend, o tome u mojim očima nakon ove svirke nema spora. Mana im je jedino ta što nisu baš produktivni, tako da im je većina stvari koje su nam odsvirali bila s tog jedinog LP-a otprije par godina, ali čini mi se da sam prepoznao i nekoliko ganz novih. Iako se broj ljudi u publici nije omasovio (čak dapače…), važnija je informacija da se to dogodilo s brojem ljudi spremnih na pogo akciju, skupilo nas se tu 6-7 (ja sam u međuvremenu udario 15-minutni power nap u društvu dvojice ozloglašenih spavača ispred kluba koji me podigao iz pepela) voljnih propisnog naguravanja, što je dovoljan broj da nam bude lijepo. Bend ima blajhanog tetoviranog mišićavog pjevača koji je, a to mu je zajedničko s kolegom iz ranije spomenutog PMS 84, za nijansu previše uživljen u ulogu bad boya, ali i dalje dobro radi svoj posao, pogotovo kad skoči na šank i po njemu paradira. Ne znam gdje je bio kolega Joža sa Subsitea, ali ove je trebalo snimiti. Bubnjar je po mom mišljenju pobjednik večeri, on je taj koji ovaj bend čini tako izvrsnim. Konstatno je u potrazi za gradacijama, varijacijama i prijelazima koji, iako sami po sebi nisu suludo maštoviti, u potpunosti onemogućuju i najmanju natruhu ikakve monotonosti ili repetitivnosti. Tako da se na taj njegov nepresušni pogon svi lijepo nakače i bude jako fino. Ma ne, stvarno su ubili. Jedan od boljih punk gigova ove godine u gradu, koliko se mogu sjetiti. Šteta što mu je svjedočio samo uži krug redovnih pretplatnika. Ali dobro, iz Portlanda su, to znači da će doći opet.
Žurim, kasnim na predavanje. Bok.
