Garažna hardkor pank akcijada u Attacku
21.10.2016. 11:01
Onaj tko je u srijedu oko 21 i 30 pijuckao bambus na tramvajskoj stanici Vodnikova, ignorirajući činjenicu da je na Facebook eventu Garažne hardkor pank akcijade u Attacku te večeri početak bio naznačen točno za to vrijeme, taj je propustio prvi bend. Otkrit ću vam jednu malu tajnu, taj sam "netko" bio ja. Okasnio sam u dvorište dvadesetak minuta, samo da bi me dočekala hladno servirana informacija o tome kako su Celetoids netom okončali. Izazvalo je to veliko razočaranje, skoro da mi je i suzica kanula. Jer Celetoidsi su zakon i uvijek ih je lijepo čuti. Sreća u nesreći je bila ta da su nas očekivala još čak tri zanimljiva benda. Zanimljivija nego što smo mogli pretpostaviti, usudio bih se reći.
Sol na ranu je bila polusatna pauza prije drugog benda koja je taman poništila tu polu-bizarnu činjenicu o početku bez kašnjenja (u Mediki!). Mislim, većina će vjerojatno takav potez deklarativno podržati (i sam bih valjda bio taj), ali će eventualno polovica zbilja i doći na vrijeme. Digresija, u Kölnu, kojeg sam nedavno imao privilegiju pohoditi, smo drug i ja propustili sva tri (punk/rockabilly/rock) koncerta koja su se u gradu održavala te večeri, zato što smo došli oko 10. A petak je bio. Čisto informativno. Nego, Eke Buba je svirao kao drugi od bendova lokalne pripomoći. Već se par godina sporadično provlači ime tih Ferenčićana(?) kad se priča o predgrupama na garažnim koncertima u Zagrebu. Bila je tu i pokoja inozemna turneja, ali se do sad nije dogodio nikakav ozbiljniji hype oko njih, nitko mi nikad još nije rekao da ih sluša doma. To bi se ubrzo trebalo, da ne kažem moralo, promijeniti. Jer mladići koji su i do sad bili glasni i ljutiti su na netom za Doomtown (u čijoj je gig, dakako, bio organizaciji) izdanom "Rat Bite", naprosto odlučili potpuno popizditi. A koliko god da su se naspidirali i pomahnitali na izadnju, na koncertu su još na desetu. Dakle, bila je to rijetko viđena rasturačina, rafalna paljba silovitih garažnih riffova koji su bili odsvirani toliko luđački brzo i žestoko da su nam se unosili u face i otapali ih. Ako su The Celetoids do sad bili zaduženi za gradsku dozu garažne manije, Eke Buba su ih ovim nastupom po tom pitanju premašili. Nema tu nikakvih finesa ni preseravanja. Kratko, jasno i divlje. Toliko divlje da je čak i tradicionalno mirnija Doomtown publika pokazala jednu poštenu razinu gibanja i uživljenosti, pogotovo ako znamo da se radilo o predgrupi. Pripomoglo je pritom što je gig bio na podu, pa smo bili gađani tim rafalima buke i žestine s udaljenosti s koje se ne može promašiti. Osjećao sam se kao u nekom filmu, nisam mogao vjerovati da tri lika s Ferenčice odjednom braše ovakvu ubojitu buku kakve se ne bi posramili ni bogovi garaže. Ostavljam otvorenom mogućnost da sam se ja malo zanio i da u biti nisu ipak bili toliko savršeni. Jer ako zbilja jesu, onda je ovo najbolji koncert održan poslije Krista u mojim očima. Nerealno dobro, svaka njihova pjesma je bila po jedna porcija pomahnitalih spermatozoida Jaya Reatarda koje smo s guštom gutali.
Iz dalekog su nam Clevelanda u goste došli Bad Noids. U najavi je pisalo da se radi o spaljenovićima. To se pokazalo i više nego istinitim, frontmen je naime u jednom momentu zapalio kosu. Pitam se jesu li u Doomtown štabu znali za taj običaj kad su to pisali ili ne. Nisu to jedine ludosti koje je izvodio, znao se i zabijati u ljude hodajući na rukama (cijelu zadnju pjesmu je npr. "otpjevao" u tom položaju), i općenito se cijelo vrijeme glasao u stilu "Agawaaa geeee aaaa adaada" i još nekim sličnim epistemološko katarzičnim zvukovima. Bio je obučen u neki radnički kombinezon, a kretao se, zvučao i izgledao kao vanbračni sin Joea Pescija i Johna Belushija. U prijevodu – patuljast, kreštav, neurotičan i podmukao. Ni ostatak benda, tako se bar činilo, ne sadrži puno ubrojivije individue, tako da je sasvim logično da im ni muzika nema puno logike. Još je to na albumu koliko-toliko koherentno (iako u biti i nije baš), ali ova predstava je bila prilično rasulo. I to namjerno rasulo, da ne bi bilo zabune. Jednostavno se činilo kao da svatko okvirno zna što bi trebao svirati, ali ipak radije odabire tandrkati i kreveljiti se kako mu padne na pamet. Može se i ovo nazvati garažnim hc punkom, ali jednostavno je previše zakučasto da bi se moglo i trebalo kategorizirati. Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti te frikove, ja sam čak otišao iza benda i sjeo na stejdž kako bih imao bolji pregled, budući da ovo i nije neka pogo muzika – nema dovoljno izraženog ritma za koji bi se čovjek mogao uloviti. Jedna od rijetkih artikuliranih stvari koje je taj mali Young Mike izrekao je bila "Thanks for giving my band speed, they play way worse". I ja sam sretan što im ga netko dade, jer "worse" u ovom kontekstu znači samo još luđe i nekonvencionalnije nego što bi inače. A to je uvijek dobro, valjda. Ma, dobro je sve dok ne prijeđe u naporne sfere, a Bad Noidsima se to nije dogodilo ni izbliza. Možda i zato što su svirali manje od pola sata. Nema veze, taman je bilo. Još jedan od bendova koje nikad ne bismo vidjeli da nije Doomtowna, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova.
Za kraj su ostali Death Row Groupies iz Beča. Bend je to koji su zagrebački pankeri već mogli upoznati na proljeće kad su zasvirali u Attacku (vrag me odnio ako se mogu sjetiti zašto tad nisam bio), a i u par dana nakon toga kad su te dvije vrlo osebujne i druželjubive djevojke ostale plandovati po gradu. Tijekom prva tri benda su bile među najaktivnijim članicama publike, konstantno u muvingu, tako da smo mogli naslutiti da će se nešto slično nastaviti i za njihovog giga. I nastavilo se dabome, za floor presence (kužite, jer nije bilo stejdža hehe) imaju deset od deset. Osobno mi je naročito teško bilo skinuti pogleda s te sićušne Thekle na gitari, a dalo se primijetiti i da nisam jedini s tom dijagnozom. Julia je većinu vremena svirala bas, a ostatak provodila valjajući se po podu i razmahujući se uokolo do razine da se dalo od nje popiti lakat u glavu i koljeno u prepone. Općenito, bila je ovo noć jako intenzivna po energetskom pitanju, reklo bi se i prilično pijana za jednu srijedu, tako da su si mnogi prisutni, kako bendovi tako i publika, baš onako dali oduška. Odugovlačim s onim dijelom kad trebam napisati nešto o tome što Death Row Groupies točno sviraju i kako je zvučalo, čisto iz razloga što me to nije posebno impresioniralo. Ako su Eke Buba pružili brutalne riffove i ritmove a Bad Noids spaljenost i disonanciju, Bečani (jer na bubnjevima je momak) su zapeli taman negdje između – prečudnih ritmova da bi tjeralo na čagicu, a opet dovoljno uobičajeno da nam se nisu širile zjenice i padale vilice. Ne smatram uopće da su bile loše, samo su bile najslabije od ponuđenoga. Što i nije sramota, budući da je ponuđeno bilo uglavnom izvrsno. Atmosfera u publici je i dalje bila dobra, pomoglo je i to što su sad već ušli i oni koji nisu imali za kartu nego su do tad kljucali u dvorištu, pa nas se skupilo možda i 60-70.
Nakon svirke se, uz uobičajeno razgledavanje uvijek zanimljive Doomtown ponude, za merch stolom dalo ugodno proćaskati s Austrijankama, ali i biti počašćen friškom Eke Buba majicom. Da, dijeliše ih šakom i kapom. I ja sam jednu dobio, upravo ju nosim dok vam ovo pišem. I nosit ću je čim češće, u nadi da će me netko pitati o čemu se tu točno radi, pa da se mogu ozarenog pogleda baciti na prepričavanje onoga što su nam oni, zajedno s ostalim kolegama muzičarima, priredili ove izvrsne koncertne večeri.
