auto-r

8 / 8
Marin Tomić (Ujak Stanley)

Marin Tomić (Ujak Stanley)

"Meni je najbolje kad mi je dobro."

Piše od 14.06.2016.

U 4 godine napisao je 86 članaka.

Tiggerfinger u Tvornici - Dobra svirka (pre)velikog benda

Ovogodišnji je Reflektor festival koncipiran na način zbog kojeg ga je teško uopće nazvati festivalom u pravom smislu riječi. Radi se naime o šest koncerata i jednoj predstavi, raspoređenih uzduž i poprijeko mjeseca studenog u Tvornici i KSET-u. Sve je započelo Artan Lilijem u malom, a nastavilo se Triggerfingerom u velikom pogonu Tvornice. Doduše, on nije bio baš skroz “velik”, tribine su bile ograđene. Ali i dalje je to dovoljno veliko da može primiti barem soma ljudi, a primilo je 600, da ne kažem i više. Nisam, priznajem, bio na prethodnim gigovima Triggerfingera u Zagrebu, ali budući da ih ipak nekako ne smatram bendom iz one A1 kategorije globalne popularnosti, smatrao sam da na posjećenost ne bi smjelo biti pritužbi.

Nashville Pussy u Hard Placeu - Surovo dobro

Dvije su i pol godine protekle otkako je Nashville Pussy posljednji, a ujedno i prvi, puta svratio u Zagreb. Održali su tada u Hard Placeu koncert koji je ostao upamćen kao jedan od boljih gigova u sad već podužoj povijesti univerzuma. Jednostavno su nas išamarali svom snagom svojom rokenrolčinom, ne ostavljajući nam druge opcije nego da slinimo i stenjemo od užitka. S tim gigom u sjećanju, u glavi nižepotpisanog je vladao teški hype zbog činjenice da nam se Nashville Pussy vraća na mjesto zločina, nije bilo toga što bi me moglo spriječiti da ih ne odem opet vidjeti. Doduše, našle su se ipak neke životne i “poslovne” okolnosti koje su to umalo učinile, zbog rješavanja potonjih mi se dogodilo da nisam stigao na predgrupu Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla.

Još jedna Brucošijada FER-a uspješno provedena u djelo

Osim Božića, Uskrsa i sličnih stvarčica, dobar dan za osvijestiti kako vrijeme brzo teče je i Brucošijada FER-a. Razmak između svake dvije je osjetno kraći svake godine, to će potvrditi svatko osim starog realista kalendara. Dakle, ovogodišnja se održala, to će vam isto potvrditi svatko, iz prostog razloga što je svatko bio. Red za ono malo preostalih karata na ulazu je već sat vremena prije otvaranja blagajni bio pozamašan, jednostavno narod voli doći. Grandioznost i masovnost samog događaja je odavno prerasla stadij u kojem je krucijalno tko svira, dojma sam da za headlinere stave Dekubitus da bi svejedno bilo pet milijuna ljudi. Kako na samom FER-u, tako i na Martinovci prije, punktu na kojem jednom godišnje supkulturnim i svjetonazorskim razlikama kopni važnost, pa onda možete sresti sve one ljude koji su vam dragi ali ih inače nikad ne viđate, jer se krećete u nekim drugim krugovima.

Štreberi se zbog BIB-a nepotrebno prepali kuljagera u Močvari

Ako se itko od vas ikada zapitao kako to da u Zagrebu čovjek slabo može otići na metal, ska ili country, a punk gigova pak ima kao pljeve u svakom klubu svako malo, došao sam da bih vam racionalno, suvislo i argumentirano razriješio taj misterij. Naime (pripremite se, zbilja je šokantno), jednostavno ima dovoljno ljudi voljnih baktati se s tim polućoravim poslom zvanim organizacija underground punk gigova. Ima ih, u toku su, trude se, prate, znaju znanje. Taman kad pomislite da su jedni malo prikočili, eto ti drugih na usluzi, sve to u dugogodišnjoj i zaista poprilično uspješnoj borbi da nam dođe sve što valja. Stanoviti je dakle Štreber booking jedan od takvih borbenih kolektiva, posljednji u nizu. Počeli su ljetos gigovima u Grey Roomu, a ujesen su prebacili ordiniranje u prostor pri Močvarinom šanku. Podaci o identitetima samoprozvanih štrebera možda jesu poznati redakciji, ali za vas je zasad bitno samo da znate kako pišu opasno dobre najave i opise bendova u eventima. I daju im dosta otkačena imena. Tako se ovaj naš događajčić o kojem čitate, a koji je komotno mogao nositi ime “Punk fešta na Dan mrtvih”, recimo zvao “Strah u ulici kuljagera”. Uopće me nije sramota priznati da blage veze što su kuljageri nemam. Idem sad provjeriti, ipak je istraživačko novinarstvo, uz sinkronizirano plivanje i geodeziju, moja prva ljubav. Evo, kaže Google da bi se moglo raditi o slengu za jedinicu u imeniku, popularnu kulju. Sad tek ima još manje smisla, pa čak bi i letimičnom promatraču bilo odmah jasno da su se na taj sveti dan u Čvari okupili sve odreda sami odlikaši.

Tamikrest malo-pomalo pridobio Vintage

Jasno nam je svima da je svijet globalno selo i da se čak ni vaša ksenofobična stara tetka više ne iznenađuje kad ispred Konzuma u nedjeljno prijepodne ugleda Iračanina, Kineza i Obalobjelokošćanina kako cirkaju iz Q-packa i nešto se smijulje. No, u cijeloj toj priči o “melting potu”, vrlo rijetko iskrsne neki Tuareg. Ili se barem meni tako čini, iako priznajem da nisam provjerio podatke s posljednjeg popisa stanovništva. Većinom se ti naši današnji junaci deklariraju kao nomadi, no izgleda da se poglavito drže nomadiranja po sjeverozapadu Afrike, a u ove naše krajeve zalaze tek rijetki, i samo u posebnim prilikama. Upravo je jedna takva bila upriličena jučer u Vintage Industrial Baru, svirao je naime bend Tamikrest.

Laka i Mirela zabavili Sax

Nakon nekoliko godina što su nas konstantno uveseljavali svojim programima u Vintage Industrial Baru (znate, Good Vibrations i Schmeck Daddy), ekipa iz Hangtime Agency je odlučila podići sidro, krenuti u skitnju, prijeći iz sjedilačkog u nomadski način života. Tako da su za ovu jesen bukirali ponešto i u Tvornici, i u Boogaloou, i u Močvari. Nema gdje ih nema. Ipak, kako sad stvari stoje, čini se da će ih najviše biti u Saxu. Klubu presterilnom i prefinom da bi se moglo reći da pruža optimalne uvjete za one punokrvne koncertne derneke, ali i klubu koji ima neku svoju stalnu (u prosjeku nešto stariju) klijentelu, a bogme ima i izvrstan sound u većini slučajeva. Daklem, tu se ove subote smjestio stari poznanik Laka, a vi se taman spremate prijeći s uvodnog odlomka izvještaja na onaj u kojem ćete čitati o predgrupi. Ako nemate vremena ili volje za to, možete odmah prijeći na dio o Laki, smješten u trećem odlomku. Bit će vjerojatno i neki prigodni zaključak, na kraju.

Skaville živi i dalje

U proteklih su me nekoliko mjeseci životne okolnosti dovele do toga da sam imao čast upoznati poveću brojku ljudi s Jamajke. Dakako da je prije nego kasnije temom razgovora postalo ono što smatram uvjerljivo najboljim nacionalnim proizvodom te države – ska glazba. Uglavnom, svjesni su da postoji, ali ju ne šljive dva posto, ne znaju navesti dva izvođača. Slušaju dancehall i raggau, ska nazivaju dosadnom muzikom za penzionere, te mi garantiraju da se ne sjećaju kad su zadnji put čuli za neki ska koncert. Eto. Pomoglo mi je to da "stavim stvari u perspektivu", nije ska samo u nas marginaliziran i zaboravljen, tako je više-manje posvuda (blažena Njemačka) na ovom svijetu. U to vas ime obavještavam da ću preskočiti lamentiranje nad slavnom boljom prošlošću stjegonoše ska pokreta u Hrvata Skaville festivala, i prosto izraziti sreću i zadovoljstvo što je, unatoč tome što je danas više koncert nego festival, dočekao i svoje 11. izdanje.

Totalno ludilo Samostalnih Referenata u KSET-u

Ne valja uvijek gunđati, jel' tako? Ako je tako, onda se možemo koncentrirati na činjenicu da Zagreb (a da ne kažem Hrvatska) u proteklih desetak godina i nije bilo najgore mjesto na svijetu za jednog ska fana. Imali smo određen uzak ali produktivan krug ljudi (shoutout za Siđu i Skatanica) koji nam je omogućio da vidimo i čujemo, kako na ljetnom Skaville festivalu tako i na brojnim gigovima tijekom godine, dobar dio svega onoga što je u toj glazbi na našem kontinentu vrijedilo. Jedan od takvih koncerata je bio i onaj početkom 2011. kada su u Zagrebu premijerno nastupili Samostalni referenti i 8°6 Crew, i pritom pred nekoliko stotina uzvanika u Pogonu Jedinstvo priredili izvrsnu feštu, a mene iz umjerenog pretvorili u okorjelog fana. Šest i pol godina kasnije, razloga za gunđanje se ipak nakupilo puno više nego što smo tada mogli zamisliti. Skaville festival se ugasio, bendovi na turnejama nas zaobilaze (okej, osim neumornog Bucka i koga god već da mu svira pod imenom The Toasters) jer ska gigove u Zagrebu više nitko ne radi, a i što se tiče lokalnih bendova spali smo na nekoliko vrlo blijedih imena. Jednostavno je, nema računice. Scena mrtva, kako raditi koncerte ako si nakon svakog u minusu? Eto, čak i ti Referenti koji su svojedobno bili redovni gosti sad nisu navratili tri godine.Taj je predug post prekinut ovog petka u KSET-u, hvala im lijepa.

Močvara uplovila u ljeto uz Beat City Festival

Jadna li vam majka nađete li se ikad u pokušaju brzinske kupovine piva u trgovačkom centru Supernova u Buzinu u nedjelju navečer. Em radi do 9, em je koncipiran na način da ćete se prije iskoprcati iz đavoljih kandži na plamtećem brdu okruženom divovskim bijesnim hijenama nego pronaći izlaz iz tog nakaradnog kompleksa u odbojnom predgrađu. Ispričavam se svima iz Buzina, ali ionako sumnjam da itko starno živi tamo. Nego, opisane će okolnosti biti tim gore ako znate da vam se pritom žuri na koncert. U Močvaru, dakako. Na Dog's Beach i The Shivas, tandem čija svirka označava otvaranje Beat City Festivala, dvodnevnog događanja koje se proteže kroz četiri dana i okuplja ono surfersko i rockersko što trenutno kombijima šara po ovom dijelu planeta.