For the Record: Led Zeppelin – „Led Zeppelin“
01.07.2020. 12:36
Unatoč ograničenjima medija, nema sumnje da gramofonske ploče mogu itekako zvučati odlično. Sve ovisi koliko pažnje i truda se uloži u sam proces. U konačnici rezultati ipak mogu iznenaditi. Zoran primjer jest „Led Zeppelin“. Prvijenac legendarnih rokera ujedno je i jedan od najbolje produciranih albuma bilo kojeg žanra popularne glazbe. Nema tu puno rasprave. Tkogod se ne slaže, očito nikad nije čuo originalno američko izdanje.
Jedan od razloga leži u činjenici da je Jimmy Page točno znao kakav zvuk na albumu želi postići prije negoli je bend uopće ušao u studio. Iako je britanski bend pa bi i najbolja verzija trebala potjecati iz rodne im zemlje, znatnu prednost ima američko izdanje. Uvijek postoje iznimke, čak i među nepisanim pravilima. Da analiza ne bi bila bez pokrića, imao sam priliku u par navrata preslušati i britansko izdanje. Razlike su osjetne.
Britansko izdanje ima više dinamike te je čišće, ali je istovremeno dosta hladno. Jednostavno nedostaje energije i topline koja bi tjerala na daljnje slušanje. Originalno američko izdanje je pak u odličnom miksu Georgea Pirosa te kombinira najbolje elemente rocka s niskim tonovima bluesa. Potonji su fantastično definirani, pogotovo bubnjevi i bas koji opako trešte pri svakom udarcu ili dodiru žice. No, to ne znači da ostali tonovi ne valjaju. Dapače, srednji i visoki također su odlično definirani te se vrlo jasno čuju.
Većina albuma bila je snimljena uživo s tek pokojim dodatnim nasnimavanjem. Također je bio jedan od prvih albuma izdanih isključivo u stereo formatu. Sve je snimljeno relativno brzo. Trebalo im je samo 36 sati. Zašto? Jer nisu imali ugovor s diskografskom kućom dok su snimali album pa nije bilo novca za bacanje – to je došlo tek poslije. No, sve ima svoje prednosti. Navedeno samofinanciranje im je omogućilo da album snime upravo onako kako žele.
Standardna praksa snimanja podrazumijevala je postavljanje mikrofona točno ispred pojačala, odnosno bubnjeva. Kako bi ostvario što veći osjećaj prostora, Page je postavio dodatan mikrofon na udaljenosti od 6 metara te snimio rezultat. Tim je trikom postao jedan od prvih producenata koji je uspio snimiti „ambijentalni zvuk“ benda, tj. kašnjenje note s jednog kraja prostorije na drugu. Drugim riječima, ostvario je osjećaj dubine u prostoru koji se dotad nije baš prakticirao. Budući da se produkcija i dan danas pamti, bome se isplatilo.
Ovo je uz „dvojku“ jedan od najboljih dokaza da uz trešteće niske tonove možete imati i jasne visoke te odličan osjećaj prostora. Osim zvuka, album je zloglasan i po cijeni originalnog američkog izdanja. Naime, u dobrom i očuvanom stanju zna doći i po par tisuća dolara. Isplati li se? A čujte… Bubreg se može dati i za gore stvari. Isplati se riskirati. Ionako ih imate dva.
Godina izdanja: 1969.
Verzija albuma: Originalno američko Monarch izdanje s miksom Georgea Pirosa
Strana A:
1. Good Times Bad Times
2. Babe I'm Gonna Leave You
3. You Shook Me
4. Dazed and Confused
Strana B:
1. Your Time Is Gonna Come
2. Black Mountain Side
3. Communication Breakdown
4. I Can't Quit You Baby
5. How Many More Times
