Koncerti

Deep Purple u Areni - posljednji pozdrav rock legendi

Deep Purple u Areni - posljednji pozdrav rock legendi

Jučer smo imali priliku prisustvovati na jednom od posljednjih nastupa jednog od najvećih i najutjecajnijih hard rock sastava ikada, Deep Purplea. U Areni su im se pridružili ex-yu metalci Divlje jagode i južnjački Kanađani Monster Truck. Iako bez Ritchiea Blackmorea i pokojnog Jona Lorda, nastup ovih rock divova nije oskudijevao odličnim izvedbama.

Prve na redu su bile Divlje jagode, stara garda ovdašnjeg metala. Nakon world/metal uvoda, započeli su sa svojim repertoarom. Tempo je bio prikladan, a vokal dobro uhodan. Jedino su bubnjevi imali slabiju prisutnost, kao i niski tonovi kojima je nedostajalo punoće. Ne mogu vjerovati da ću ovo napisati, ali mogli su biti glasniji… No, to nije omelo poklonike grupe koji su se okupili pred samom pozornicom kako bi mogli čuti svoje miljenike dok sviraju "Divlje jagode", "Kap po kap" i druge. Da ne bi sve bilo na domaćem, u goste su dovedeni Andy LaRocque iz Kind Diamonda i Tony Martin, posljednji upečatljivi pjevač Black Sabbatha. Potonji je publiku uspio zagrijati s "Headless Cross" iz njegove ere Sabbatha. Iako je sviranje bilo dobro, Martinov je glas unatoč solidnoj izvedbi pokazao svoje godine na zahtjevnijim dionicama. Zato je Andy kompenzirao dobro izvedenom solažom. Ipak, Tony je pokazao raspoloženost i volju nastupati prije negoli su izveli "Dying for Love", jednu od rijetkih Sabbathovih balada. Svoj su nastup završili duetom na najpoznatijoj pjesmi Jagoda, "Motorima". Za početak koncerta je bilo sasvim solidno.

Slijedili su ih southern rockeri Monster Truck. Uz dobar tempo i blues melodije, doveli su malo američkog juga na hrvatski sjever. Dvostruke li ironije jer su Kanađani. Njihov sirov, ogoljen zvuk kontrastirao je nešto uglađenijim Jagodama. Znatno ležernijeg zvuka koji odmah priziva prizore pijančevanja u lokalnoj birtiji, ponudili su nam svježe destiliranu južnjačku utjehu za osvježenje. Što koncentriraniju, to bolju. Zvuk je bio odličan. Od surovih gitara i vokala pa do bubnjeva, sve se jasno čulo i imalo svoju prisutnost prilikom nastupa. Vrlo su dobro prenijeli studijski ugođaj na pozornicu, osobito kod nježnijeg tona balada. Kod njih je cijela dvorana već bila popunjena što je bio znak da su privukli pažnju publike i dovoljno ju uživjeli u ostatak večeri.

Na pola večeri su na pozornicu izašle hard rock legende sa skoro 50 godina - Deep Purple. Graciozno ostarjeli Gillan nas je uveo u blues melodije gitara i klasicističko barokne klavijature koji dominiraju njihovim zvukom. Uzevši u obzir godine, Ian nije djelovao toliko žestoko, koliko uglađeno. Kao fini gospodin, osobito na uvodnoj "Time for Bedlam" sa zadnjeg albuma. Iako su na prvu ruku ostavili dojam ostarjelosti, ubrzo su nas razuvjerili kad su krenule "Fireball" i "Hard Loving Man". Solaže, bilo na klavijaturi, bilo na gitari, itekako su dale do znanja da slušamo život i djelo jednih od najvećih virtuoza u rocku. Još da smo imali priliku čuti Blackmorea i pokojnog Lorda, doživljaj ne bi bilo moguće opisati, a ionako je bio odličan. Poslije su glavu riječ uzele "blaže" stvari poput "Strange Kind of Woman", pokazavši njihovu dinamičnu bluzersku dimenziju. Do izražaja je došla i Gillanova karizma te dinamična i humoristična strana benda. Zvuk je bio odličan tako da smo sve vrlo jasno mogli čuti, osobito električnost klavijatura i vrlo emotivan prizvuk gitare kod solaže na kojoj je svaka nota vrvjela strašću. Uslijedio je opus koji, koliko god bio dobro odrađen, nažalost nije bio toliko upečatljiv. Osobito ne neke solaže koje su više zvučale kao Emerson, Lake & Palmer. Definitivno se nije moglo nositi sa starijim materijalom. Ubrzo se nasreću sve vratilo na poznatiji teritorij s "Lazy" i njezinim upečatljivim uvodom. Sve je išlo kao po loju, a kao demonstraciju Aisleyjevog znanja, mogli smo čuti različite interpretacije, od Bachove "Toccate i fuga u d molu" pa do "Lijepe naše". Naravno, uz malo improvizacija. Za kraj smo kao neizostavni dio repertoara čuli "Space Truckin'" i "Smoke on the Water", odu svim požarima koncertnih dvorana ikada.

Za bis je ostavljeno samo najbolje, "Highway Star", "Hush", vrlo zanimljiva solaža na basu – trebamo ih više – i "Black Night". Za posljednju turneju, ispunili su sva očekivanja. Rado bismo čuli još, ali ponekad je bolje prestati dok si na vrhuncu i ne pokvariti dojam. Sa znanjem da su oduševili svoje dugogodišnje – i višestoljetne – obožavatelje, mogu mirne duše otići u mirovinu. Ipak su je zaslužili.

Mladen Šlogar
Mladen Šlogar

"There is no dark side of the moon, really. As a matter of fact it's all dark."