Coldplay – A Head Full Of (lost) Dreams?
16.12.2015. 12:11
"Don't judge a book by its cover" – svima poznata izreka prvo je što mi je palo na pamet nakon prvog, drugog pa i petog preslušavanja novog Coldplayevog uratka, albuma "A Head Full Of Dreams". Izvana zanimljiva, šarena, mistična korica koja intrigira, a iznutra nažalost nešto teže slušljiv 45-minutni pokušaj oživljavanja sad već bivše slave.
Počevši od naslovne "A Head Full Of Dreams", pa zatim i "Birds" imala sam osjećaj da slušam jednu dugotrajnu kopiju U2, benda koji, ako ćemo slušati neke glazbene kritičare, ali i fanove, Coldplay ionako od samih početaka pokušava kopirati.
No s U2-om ili bez njega, činjenica je da novi Coldplay ipak nudi jako malo novog i zanimljivog materijala za koji bih mogla reći da me na neki način zainteresirao, dirnuo ili izazvao ikakvu slušateljsku emociju.
Kao prvu pjesmu koja iskače od monotonije istaknula bih "Hymn For The Weekend", suradnju sa Queen B ilitiga Beyoncé, kako kome drago. Po meni jedna neočekivana suradnja i pjesma koja je navodno nastala iz čiste zezancije, ali koja je na kraju i rezultirala uratkom za koji je na prvo slušanje jasno da će bar neko vrijeme vrludati radijskim ljestvicama.
Sudeći po lyricima kao i po Martinovim izjavama za razne medije, glavna je motivacija za album bio njegov privatni život, odnosno oporavak od razvoda braka. S obzirom na to, očekivano je da su nit vodilja album prepoznatljivi vječnoinspirativni motiv ljubavi, ali i rastanka, tugovanja, a na kraju i oporavka te povratka u normalni život.
A kako odmiče album, odmiče i tematika, od opraštanja u melankoličnoj baladi uz pratnju klavira "Everglow" ("Like brothers in blood, sisters who ride/ And we swore on that night we’d be friends 'til we die/ But the changing of winds, and the way waters flow/ Life is short as the falling of snow/ And now, I’m gonna miss you, I know"), pjesme "Fun" u kojoj se prisjećamo prošlih vremena i pitamo je li sve uistinu bilo tako loše pa sve do posljednje pjesme na albumu i velikog finala pod nazivom "Up&Up" u kojoj, iako je naravno riječ o baladi, optimističniju (i također radio friendly) melodiju prate optimizam i vjera u sve što je dobro, ljubav, život kao i samu glazbu.
Osim te nekolicine pjesama, nema tu puno toga što bi se na albumu moglo istaknuti, možda eventualno "Adventure of a Lifetime" za ljubitelje funky, čak i donekle plesnog ritma koji me iznenadio, ili dva instrumentala: "Caleidoscope" na kojoj je klavir praćen recitacijom Rumijeve pjesme "The Guest House" te donekle mističnom "Colour Spectrum" koja nas uvodi u sanjarski, mističan Coldplayev svijet.
Iako nikad nisam bila veliki Coldplayev fan, ne mogu reći da me ovaj album nije donekle razočarao, naime nikako se nisam mogla riješiti osjećaja da je čitavom bendu jednostavno s vremenom ponestalo ideja, ali i motivacije te da su napravili niz balada koje ne "diraju" i koje bi se komotno moglo spojiti u jednu podužu pjesmu. Vjerujem da postoji još mnoštvo toga što bi jedan bend ovog kalibra mogao ponuditi, međutim ovim albumom im to jednostavno nije uspjelo pa bi mi bilo drago da im se na sljedećem albumu konačno ostvare stihovi iz posljednje "Up&Up" – "I know we’re gonna get it, get it together somehow".
Popis pjesama:
1. A Head Full Of Dreams
2. Birds
3. Hymn For The Weekend
4. Everglow
5. Adventure of a Lifetime
6. Fun
7. Kaleidoscope
8. Army of One
9. X Marks the Spot
10. Amazing Day
11. Colour Spectrum
12. Up&Up
Top pjesme*
