Garage Rockin’ Craze - večer ludog rock'n'rolla
05.03.2017. 10:38
Ako vam se u posljednjih nekoliko dana dok ste zaneseno šetali proljetnim gradom dogodilo da ste primijetili poveću skupinu simpatičnih Japanaca s glazbenim instrumentima kako nekud žuri i sad vas živo zanima koja je točno njihova priča, došli ste na pravo mjesto.
Sve ću vam sad pojasniti. To su bili ljudi iz benda The Minnesota Voodoo Men i njihova brojna prateća svita sastavljena od velikih faca na japanskoj garažnoj sceni. Razlog zbog kojeg su odlučili navratiti u ove predjele leži u hobiju i ljubavi jednog momka naših korijena. Taj se lik zove Mario Ćužić, i napravio je dosta veliku stvar. Spletom okolnosti čovjek živi u Japanu već 17 godina, a zadnjih 6-7 je proveo snimajući koncerte i intervjue brojnih bendova na ovoj vrlo dinamičnoj i zanimljivoj sceni. Te je zapise pretvorio u film imena Garage Rockin’ Craze, a taj se film u međuvremenu pretvorio u hit koji upravo ima projekcije diljem Japana. Hrvatska je premijera tog izvrsnog dokumentarca bila upriličena u četvrtak u Kinu Grič, a na istom ga se mjestu besplatno moglo pogledati pogledati i u subotu. Naravno da su ljudi odlučili cijelu priču obogatiti i live svirkom. I to u četvrtak u Vintage Industrial Baru, na istom mjestu gdje su već nastupili u svom prvom posjetu Hrvatskoj prije četiri godine. Lineup su kompletirali Erotic Biljan & His Heretics i B and The Bops, i party je mogao početi.
Foto: Erotic Biljan and His Heretics by Roberto Pavić
Dakle, svaka svima čast za sve, ali jako je opasna stvar staviti Erotic Biljana i Njegove Krivovjernike na mjesto prvog benda večeri. Jer oni postavljaju letvicu vrlo visoko, više nego što smo čak mi u publici bili u stanju ispratiti. Da su svirali dva sata kasnije, garantiram da bi nastao solidan nered. Ovako je frontmen silazio među nas, dodirivao nas, unosio nam se facu i žustro urlao, a mi smo ga gledali onako s nekom distancom, bez volje da budemo aktivni sudionici u prezentaciji. No, lagali bismo se kad bismo rekli da je ovaj bend navikao na horde razularenih fanova s transparentima “Biljane želim tvoju malu djecu”, “Heretici do groba pa i šire”, “Svi smo mi erotični”, “Torcida Biljan 1950” i slično. Hoću reći, mogu oni i bez da mi ludujemo - nije ih se dalo osujetiti u namjeri da detoniraju tu svoju garažnu rock bombu u maniri najboljoj mogućoj. Molim vas da primijetite kako sam fantastičnu metaforu (ovo s detonacijom) iskoristio u prethodnoj rečenici. Unatoč činjenici da sviraju žanrovski dosta striktno definiranu muziku, Heretici uspijevaju zvučati baš nekako posebno.
Foto: Erotic Biljan and His Heretics by Roberto Pavić
Da stvar bude zanimljivija, ne može čovjek čak ni uperiti točno prstom u razlog zašto kad čuješ neku njihovu stvar odmah znaš da je njihova, ali znaš. Svirali su ovdje prilično kratko, osjetno kraće nego druga dva benda. To je jedino što im se ima za spočitati. Baš kao i moji osobni garažni gradski favoriti Thee Melomen, i Heretici svoj koncept baziraju na tom jednom šmeku, kulerskom gardu što odiše aurom koja nam govori kako ne samo da jako dobro znaju što rade, nego i da su cijeli nekako sjedinjeni s time, kao da sviraju točno ono što je roda zamislila da će svirati dok ih je bacala kroz dimnjak. Velim, nisu se stvorili uvjeti da ih se nedajbože zove na bis (bila bi to hereza) ili tako nešto, pa smo ostali uskraćeni za još malo putra, ali i ovako su napravili dovoljno da ih se u razgovorima poslije koncerta mahom proglašavalo najboljim bendom večeri. I ja sam pobornik te teorije, stvarno su ubili.
Foto: B and the Boops by Roberto Pavić
B and the Bops su svojevrsni rezidenti u Vintage Industrial Baru, uvijek rado viđeni i lijepo sređeni. Kad su oni zakoračili na pozornicu, u parteru se već skupila sasma solidna brojka od 168.14 ljudi, od čega dobar dio udresscođenih rokabiličara. Kao netko kome je ska muzika najviše prirasla srcu, iskreno sam malo ljubomoran na to kako ti rockabilly mačci uspijevaju održati scenu i cijeli taj lifestyle na životu. Nisu doduše posebno brojni u nas, ali ne daju se, i za to kapa ide dolje. B and The Bops je bend koji je podjednako orijentiran i na strano tržište, a odmah vam je jasno i zašto čim ih vidite i čujete. Pravo su svjetski, jedni od onih ljudi za koje biste pomislilida su turisti da ih sretnete ljeti na obali. B is for Branko, za slušaj da niste znali, to je meštar ceremonije, frontmen s akustarom.
Foto: B and the Boops by Roberto Pavić
Negdje na pola puta između Johnnyja Casha i Elvisa Presleyja, jedan je od onih likova koji se ni ne mora puno truditi da bi vas zaintrigirao svojom dostojanstveno-ponositom scenskom pojavnošću. Bend svira školsku varijantu rockabillyja, nema tu nekih velikih iznenađenja. Rade to onako kako se to treba raditi, i to je sasvim u redu. Ipak, priznajem da nakon što koncert dosegne poveću minutažu, fasciniranost tim zavodljivim ritmom polako kopni i stvari postaju nekako jednolične i predvidljive. Tako da ako su Heretici svirali prekratko, onda su Bopsi malo predugo. No, to je mišljenje mene koji nisam ekstremno uživljen u tu muziku, vjerujem da im na trenutnoj turnejici po Njemačkoj ciljana publika ne zamjera ni ako sviraju cijelu večer. Dakako da je ovdje već u parteru zabilježena veća količina muvinga, umijeće je prezentiralo i nekoliko vrlo uigranih plesnih parova, stvorila se i neka polugužvica naprijed. Tako da komotno mogu napisati da je sve mirisalo na dobro, iako nisam siguran kako dobro točno miriši.
Foto: The Minnesota Voodoo Men by Roberto Pavić
Kad su se The Minnesota Voodoo Men uprizorili u svojim zelenim odijelima na pozornici VIB-a, već je bila ponoć. Dok su babe i mačke u obližnjim zgradama već odavna sanjale kako jašu prerijom, mi smo imali čast biti rasplesani veseljaci obasuti zvucima nabrijane garaže iz instrumenata još opičenijih veseljaka. Stvarno su jako simpatični ti Minnesota Voodoo Men, imaš ih potrebu grliti i štipati za obraščiće. Njihov će koncert ostati upamćen po raznim dogodovštinama koje su ga ispunile - na opće odobravanje im je na jednoj pjesmi gostovao Mario (redatelj filma, sjećate se?) na vokalu, pa su nas povlačili na stejdž da pijemo tekilu i plešemo s njima (pri čemu su se pjevač i mlada dama čiji su podaci poznati redakciji propisno razasuli po podu, na sreću bez posljedica), pa je tu spontano malo uletio gitarist iz B and The Bopsa u nekom trenutku, mlada dama (doduše ne znam koliko je mlada, znate kako to ide s tim Japankama - mogla je imati i 50) na klavijaturama je isto imala svojih pet minuta.
Foto: The Minnesota Voodoo Men by Roberto Pavić
Pred kraj im se na par stvari pridružio i kolega Go From Tokyo, koji će ostati upamćen prije svega kao onaj koji je jedini govorio engleski na način da možemo razumjeti što nam točno želi poručiti. I tako to. Bilo je vrlo sadržajno i vrlo zabavno, iako striktno muzički i dalje ipak ne toliko intrigantno kao što je bilo u doba Hereticsa. No, kad vidite basista kako zaigrano skakuće i zabacuje noge, frontmena koji se razdragano od uha do uha smiješi svojoj muzici, i bubnjara koji svira bubnjeve, ne preostaje ti ništa drugo nego da osvijestiš kako svjedočiš nečemu lijepom i bude ti drago što si tamo. Ako i ostali japanski garažni bendovi unose tu vrstu energije u to što rade (a u filmu se da vidjeti kako je tome zbilja tako), onda ni najmanje ne čudi da se naš Mario tako zaljubio u tu scenu.
Foto: The Minnesota Voodoo Men by Roberto Pavić
