BOOK REPORT Cathi Unsworth: "Lov na Vještice" - Istina o goth sceni
18.09.2024. 10:12
Lov na vještice: Istina o goth sceni knjiga je novinarke i autorice Cathi Unsworth o jednom izrazito plodonosnom, ali i mističnom periodu u glazbi. Knjiga je originalno ugledala svjetlo dana u svibnju 2023. u Londonu, a već u srpnju 2024. objavljena je i na hrvatskom jeziku u izdanju Rockmarka. No, ovo nije samo knjiga o glazbi, albumima i bendovima, već se radi o cjelovitoj povijesti goth kulture.
Iako se dotiče i američke i njemačke scene, Unsworth u trinaest poglavlja obrađuje poglavito glazbenu scenu u Velikoj Britaniji od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. To se desetljeće otprilike podudara i s mandatom britanske konzervativne premijerke Margaret Thatcher koju kroz cijelo djelo autorica sustavno spominje i na taj način pruža društveno-politički kontekst nastanku nove mračne supkulture. Iako su u fokusu najpoznatiji bendovi gothic rocka kao što su The Cure, Joy Division, Siouxsie and the Banshee, Bauhaus, Killing Joke i The Sisters of Mercy, Unsworth je posebnu pažnju posvetila i mnogim drugim predstavnicima žanra poput Magazinea, The Crampsa, The Birthday Partya, Soft Cella, Echo and the Bunnymena, Einstürzende Neubautena, ali i anarho-punk bendu Crass.
Knjiga započinje u trenutku kada je punk počeo gubiti svoju inicijativu, a post-punk ju je u glazbenom izričaju britanske alternativne scene počeo preuzimati. „U vrijeme izbora Margaret Thatcher pakleno kratko postojanje Pistolsa već je u umovima djece širom zemlje zapalilo iskru želje za sviranjem bilo kojeg instrumenta koji im dođe pod ruku. Ono što je presudno za priču jest činjenica da osnivanje goth bendova svoj nastanak duguje Malcolmovoj viziji“ (17). Knjiga u svakom poglavlju sadrži kratke biografske segmente najvažnijih osoba goth supkulture – od Iana Curtisa i Siouxsie Sioux do Marca Almonda i Nicka Cave, te obiluje detaljima i zanimljivostima poput primjerice kurioziteta da je Ian Curtis glasao za Thatcher ili sekvence kako je Ian McCulloch napisao poznate stihove pjesme The Killing Moon.
Od prvih stranica Unsworth studiozno gradi priču o gotičarima (kod nas ipak poznatijima kao darkeri), o njihovim razmišljanjima i inspiracijama. Stoga je jedna od posebnosti knjige što na kraju svakog poglavlja autorica ukratko obrađuje umjetnike koji su služili kao uzor goth supkulture. Njih Unsworth naziva kumovima i kumama gotike. Tako se ovdje, između ostalih, nalaze: pisac kratkih horor priča Edgar Allan Poe, književnica Mary Shelley, ikona francuske šansone Juliette Gréco, pjevač Johnny Cash, jazz pjevačica Billie Holiday, ali i kontroverzni okultist Aleister Crowley. „I Joy Division i Magazine crpili su inspiraciju iz strastvenog čitanja, još jedne razbibrige mladih radnika '70-ih koji su uvijek dobro koristili iskaznice knjižnice i posuđivali izlizane egzistencijalističke spise, jeftina meko ukoričena izdanja te glomazne romane iz devetnaestog stoljeća“ (32). Uz pomoć ovih kumova ikone goth glazbe uspjele su svojim pjesmama prenijeti samu srž onoga što gothic rock čini toliko mračnim, mističnim i primamljivim. „Znanstvena fantastika i hororske teme obavijale su satirički društveni komentar, dostavljen preko pjevača čiji su glasovi prenosili generacijsku otuđenost i prezir – Ian Curtis iz Joy Divisiona, Howard Devoto iz Magazinea, Robert Smith iz Curea – i, najhladnija te najprimamljivija od svih, Siouxsie Sioux, koja je sa svojim bendom Banshees izvodila pjesmu o tajanstvenoj djevojci, Christine (11).
Autorica se u svojoj knjizi ne drži strogo samo glazbenog svijeta već spominje i svjetski poznatog autora crtanih romana Alana Moora, te, zanimljivo, i NLO incident u šumi Rendlesham u prosincu 1980. godine. Na kraju se nalaze dodaci u kojima su navedeni filmovi i knjige koji su obilježili ovu generaciju. U određenim dijelovima knjiga je izrazito detaljna (da ne kažem iscrpna), no Unsworth sve potkrepljuje izvorima što daje dodatni kredibilitet samom djelu. Stoga Lov na vještice pruža jasan, zanimljiv i prije svega informativan pregled goth kulture osamdesetih godina prošlog stoljeća. Cathi Unsworth piše novinarski jednostavno i pitko i na taj način u potpunosti zaokuplja pažnju čitatelja. Svojim komentarima, kritikama i opservacijama o određenim albumima i grupama doprinosi unaprjeđenju glazbene kulture. Primjerice kada opisuje debitanski album Joy Divisiona: „Unknown Pleasures je album koji zvuči kao da je u cijelosti snimljen noću, u predvorju zapuštene tvornice nalik pećini koja je zapala u nepopravljivo stanje ispunjeno zveckanjem, kapanjem i štetočinama“ (21). Ili kada govori o Bauhausu navodi kako su oni svoje čežnje i težnje izražavali jezikom koji je „natprosječno inteligentan i dekadentan ili zasljepljujuće pretenciozan“ (63).
Na kraju Unsworth, koja se i sama okarakterizirala kao gotičarka, zaključuje kako je gotika Thatcherina doba bila oblik otpora protiv gluposti i neznanja. Hranila se finom umjetnošću, izazovnom književnošću, uzvišenom kinematografijom i inteligentnim razgovorima. No, dodaje, radilo se o meritokraciji. „Oni koji su stvorili najbolju glazbu '80-ih stigli su iz različitih pozadina i mnogi od njih preživjeli su razne oblike nasilja, neimaštine i zapostavljanja te izmigoljili kroz punkerski portal i stvorili vlastite mogućnosti, obrazujući se tamo gdje su ih javne politike i/ili njihovi roditelji zakinuli“ (292).
Ocjena:4/5
