Nakaradna parada Septice u Vintageu
27.11.2016. 20:47
Ovoga se četvrtka u Vintage Industrial Baru na pozornici dalo vidjeti petoricu podosta ekstravagantno odjevenih ljudi. Tajice, pripijene poderane mrežaste majice, raznobojne perike, gumene čizme i tako to. Ako uz to dodam da su svirali rap-rock-metal u kojem su se izrugivali s Bogom, narodom i svime što stane između, i za to bili ispraćeni singalonganjem i podrškom solidne količine fanova, bit će vam sasvim jasno da se ne može raditi ni o čemu drugom osim o kultnoj metro-sado-gay-porno skupini ognjištarskih antifašista koja njeguje ljubav prema lakim notama, narodnoj nošnji, navijaštvu, oružju, poljoprivrednim alatkama, zlatovezu, transvestiji, nizozemskom kormilu, duplom nizozemskom kormilu, strančarenju, lovu i domoljublju te piciginaštvu, također poznatoj i kao Septica.
Rijetki su ti petki kad Septica svira, a pogotovo četvrtkom. Imali su svojedobno ustaljenu praksu gotovo pa redovnih nastupa u KSET-u s Cherkezi United. U međuvremenu su se ovi raspali, a KSET došao do stadija da bi milicija tamo bendu poput Septice vjerojatno zabranila i tonsku probu, a kamoli nastup. Doduše, 'ajde, Mataković je član HDZ-a, pa bi mu se možda ipak progledalo kroz prste. No, nebitno – poanta je trebala biti da ih se, ako se ne varam, zadnji put u našemu gradu dalo vidjeti prije dvije godine u Pogonu Jedinstvo. Tako da su nam usfalili dosta, sa zanimanjem se pohitalo u Savsku provjeriti u kakvoj su formi. Klub je bio daleko od punog, a opet ni blizu praznog – nekakvih 150srdaca je tamo tuklo u septičnom ritmu te noći.
Od svih klubova u gradu, Vintage Industrial Bar je uvjerljivo vodeći po pitanju kvalitete razglasa i profesionalnosti ljudi koji su zaduženi za njegovo usavršavanje, to nije tajna. No, ovoga se puta mora reći (dakako da se uopće ne mora, samoinicijativno sam to odlučio) da je ozvučenje, iako kristalno čisto, imalo jednu dosta primjetnu manu. Bilo je, naime, začuđujuće tiho sve to skupa. U prvom redu si mogao komunicirati s čovjekom pored sebe glasom kao da uopće niste na gigu, a to i nije baš dobra stvar. Tako da je isprva sve bilo nekako čudno, nije Septica mogla do kraja prodrijeti do nas, a i mi smo bili blago zbunjeni tom opisanom situacijom. Mislim, nije teško biti zbunjen na koncertu Septice, pokušavao sam se cijelo vrijeme zamisliti u poziciji čovjeka koji ne zna o čemu se radi i slučajno je zalutao na tu paradu nakaradnih ljudi i zvukova. Zbunio bih se jadan sigurno. Tako je i bilo onomad davno kad sam ih prvi put čuo uživo, u Pauku. Povuče li se paralela s tim nekim davnim nastupima, kad je bend ipak bio u nekom svom zenitu (li barem bliže istome), lako se da primijetiti kako im je svirka ipak dosta omekšala. Nema tu više toliko nabrijanog crossover thrasha, sad ipak sve funkcionira u nekim klasičnijim hard rock šprancama.
Kako nije bilo predgrupe, Septica je imala priliku odsvirati najpuniju moguću satnicu, stvarno su nam prezentirali veliku većinu svojih (ne toliko brojnih) skladbi. Prva je polovica koncerta, kako to i obično biva, više bila rezervirana za neke slabije poznate, a bogme i neke po mišljenju vašeg izvjestitelja promašene uratke, kao što je recimo ona stvar „Motorkotači“. Na Septici se vidi da im bendovske probe nisu stalna točka u tjednom rasporedu, nisu među uigranijim ansamblima. No, to ne predstavlja krucijalnu zamjerku, oprašta im se lako zbog njihovog lakrdijaškog senzibiliteta i bezbrižnog garda. Ipak, mic po mic, iz pjesme u pjesmu, stvari su sjedale na mjesto. Bend je postajao sve usviraniji, narod sve opušteniji i razuzdaniji, a pjesme sve hitoidnije. Govno mrtve babe, Nećemo promjene, Odo ja u pedere i slični antologijski uratci domaćeg čobanskog humora bili su popraćeni vrlo solidnim feedbackom razveseljenog puka, a možda i najzabavniji dio koncerta je bio onaj kad je pred kraj Govnar Smrti predstavljao članove benda u svom karakterističnom urenebesnom stilu. Takvih i sličnih je epizoda po mom mišljenju ipak bilo premalo, čisto iz razloga što nam je Mataković svojim stripovima u milijardu navrata demonstrirao koliko duhovit umije biti. Na pozornici mu to, barem ovom prilikom, većim dijelom i nije polazilo za rukom, možda je upravo to onaj segment zbog kojeg ovaj gig neće ostati upamćen kao naročito legendaran.
No, nikako ne želim da pomislite kako ja impliciram da je bilo loše. Uspjelo je sve na kraju priče do jedne solidne razine kliknuti, najbolji dokaz za to su i dva izborena bisa, što je ukupnu minutažu koncerta dobacilo do čak stotinjak minuta. Septica, iako ne radi puno na sebi, ima tu sreću da posjeduje čvrstu bazu hardcore fanova. Ta je baza danas možda nešto manja nego prije desetak godina, ali i dalje sadržava dovoljno ljudi spremnih na svojim plećima ponijeti dobar dio tereta po pitanju kreiranja nečega što se zove dobar koncert.