Supersuckers: Divota buke i suša emocija
12.04.2018. 12:12
Davne 1994. imao sam falsificiranu kartu za Nirvanu te večeri u Ljubljani, ali sam nakon jutarnjeg predavanja na faksu ostao baciti hakl.
Ono, baciti partiju nogača ili košarice se tada podrazumijevalo poput gledanja Facebooka danas, ali sam i tada bio toliko spretan da sam uspio uganuti gležanj, pa sam u Tivoliju grlio mantinelu i s distance urlao Kurtu da mi svira Lithium. Jučer sam pak otišao igrati badminton drugi put u ovom tisućljeću i uspio potrgati vlakna u listu, ali sam stoički naslonjen na miksetu i urlajuć Eddieju da svira Sleeping vampire konačno prvi put doživio Supersuckerse.
foto: Erotic Biljan and His Heretics, credit: Filip Bušić
Da, znam, „Kakav si ti punkrocker koji nije bio u KSET-u“, bla bla, eto, dogodilo se, primam kamenje. No, što je, tu je, najbolji rock'n'roll bend na svijetu, kako si tepaju, nisam dočekao pred 7-8 godina kad su zbog zdravstvenih tegoba otkazali koncert, pa sam sad stvarno morao biti u Vintageu. Kao i svi ljudi sličnog ukusa, samo je falio Gabor da počne čitati pitanja iz rock kviza... Zašto volim Supersuckerse? Pa to je to neko moje koketiranje s countryjem kojeg obožavam kod Neil Younga, Mikea Nessa ili Bossa, a Eddie Spaghetti, kao vođa Supersuckersa je sjajan u svakoj mogućoj izvedbi.
foto: Supersuckers, credit: Filip Bušić
Pivica postojana, pelin u svakoj ženskoj ruci, pozdravljanje prekaljenih koncertnih veterana, Vintage ugodno popunjen, taman da nije gužvanje, Mate i Žedno uho kao i uvijek vrhunski odradili posao, čekalo se samo da počne i svirka. Erotic Biljan and his Heretics dolaze na stage i rade isto kao i zadnjih dvadesetak godina, buče i dobro zvuče, ali nemaju neki hit koji bi me odvalio. Koristim priliku i idem pogledati majice pored garderobe, kad tamo bubnjar Supersuckersa vadi majice iz kutije, gitarist ih prodaje, a basist nezainteresirano stoji sa strane. Grlim ga i ne puštam dok se ne fotkamo, sretan kao dijete na slaju, čovjek ni ne sluti koliko se puta njegov glas vrtio po bespućima hrvatske i Europe dok skupljam tisuće kilometara Clijom i urlam uz potporu sa svih sjedala Going back to Tucson, Pretty fucked up, Sleeping vampire...
Dakle, faktor sreće zadovoljen, svi piju na moj račun, majica kupljena, i negdje oko 22.30 dolazi trenutak da padne jumf i s još jednog velikog benda, od Tucsona iz Arizone, preko Seattlea do Zagreba, punkrock country brijačina u svoj svojoj veličini... Ali, zašto bi sve bilo savršeno?
foto: Supersuckers, credit: Filip Bušić
Naslanjam se mudro na miksetu dok noga boli za poludit, ali kako da sjedim kad je tu Eddie Spaghetti šeširom i bradom, helou? Kreću s novijim pjesmama, i reakcije niotkud. Gitarist nešto pokušava kao dići publiku pokretom ruke, ali ne ide. U međuvremenu je nestvarno što njih trojica proizvode toliko puno sočnog i dobrog zvuka (meni je bilo sasvim korektno u sredini, ali ljudi su se žalili da je moglo i bolje), baš čisti rock žrvanj, no atmosfere nema. Raja uglavnom 40+, kako bi rekao veliki Von Smile: „Lijepo je biti umjereno star u publici“, nema terora mobitelima, ali nema ni skakanja niti ruka u zraku.
Konačno Eddie progovara, ali sve je nekako u stilu Faith no Moreta u Domu sportova krajem devedesetih, potpuno profesionalno, bez neke sreće, otvaranja, ne znam... Kao kad ideš na dejt s curom koja se ne želi ševiti, ali ideš jer misliš da će se možda predomisliti, pa u pola kave skužiš da nema kruha. Dakle, razočaran komunikacijom, ali oduševljen izvedbom, jer stvarno dišu kao jedan, a gitara je izvrsna, kao da sama svira. Kao i bas. I bubanj. Ali samo glazbom, ne i ljudski. Nikakve interakcije s publikom, ničeg, potpuno profesionalno i nezainteresirano, kao da im je bio bed što ne gledaju Real : Juventus. Očekivao sam više, emotivac, takav sam, žao mi je....
foto: Supersuckers, credit: Filip Bušić
Naposljetku, konačno dolazi na red par hitova i nekako presmireno odsvirana Pretty Fucked Up, jedna od deset najdražih stvari stoljeća. Urlam, ježim se, plačem jer me podsjeća na ona ista putovanja i najdražeg suvozača kojeg više nema na ovome svijetu, ali će uvijek biti u toj pjesmi. Taman me ponijelo, ali do kraja nije bilo nekih uspona. Bis nitko nije tražio, i to je bilo to. Burek u pekari ispred Vintagea je bio savršen, vlažan, mekan, vreo, i savršeno je upio sav alkohol, ali ne i nedorečenost samog koncerta.
Dakle, vrhunski bend koji je korektno odradio gažu i ništa više od toga. Recka zapisana, oduševljenja nema, život ide dalje, Supersuckersima ću definitivno dati i drugu priliku, a sada u nove pobjede!
