Torpediranje uz Hard Skin i Bosonogo Djetinstvo
11.11.2016. 19:59
Nakon poduže pauze, Torpedo Syndicate odlučio nas je obradovati još jednim slasnim Torpediranjem u matičnom im AKC-u Attack. Baci li čovjek pogled na popis bendova koji su u sklopu tog programa dosad gostovali u Mediki, lako će osvijestiti da se radi o blago rečeno impresivnom zbiru imena. Preko Dooma i Oi Polloia do Non Serviuma i Poison Idea, Torpediranje je uvijek bilo rezervirano za creme de la creme. Riječ je o toliko eminentnim imenima da svoje oduševljenje njihovim dolascima ne uspijevaju obuzdati ni legende domaće punk scene poput Andree Šušnjare i Joleta, štovani čitatelji. Na tu je nisku bisera ovog petka nadodan još jedan, londonski Hard Skin. Kako posjećenost spomenutih koncerata nije uvijek bila na razini očekivanja, živo me zanimalo koliko će ljudi pohoditi ovu seansu teške ćelavosti. Jer Hard Skin jesu poprilično legendaran (postoji li išta lakše nego razbacivati se tim epitetom?)bend, ali lagao bih kad bih rekao da mi se itko od lokalnih punx'n'skinsa nešto hvalio da ih obožava i intenzivno bulji u njihovu fotografiju petnaestak minuta svake večeri prije no sklopi oči. Ugodan žamor i gužvica u dvorištu odagnali su moje sumnje i natjerali me da se ekspresno prepustim svim onim aktivnostima koje vas uopće ne zanimaju jer ovo nije moj privatni blog već glazbeni portal, pobogu.
Za predgrupu je odabrano Bosonogo djetinjstvo. To je jedan na prvi pogled čudnovat odabir uzmemo li u obzir činjenicu da, osim toga što i jedni i drugi sviraju neku vrst punka, ta dva benda zbilja nemaju ništa zajedničkoga. Izbor postaje jasniji ako znamo da je, kad Torpedo radi gigove, osim muzičke linije bitna i ona ideološko-politička, a procjena je ta da niti jedan od domaćih Oi! bendova nije dovoljno jasno dao do znanja kako zastupa antifašističke principe da bi zavrijedio svirati prije ovih Engleza koji onda na stejdžu ispolje određenu količinu stavova koji se ne poklapaju nužno baš sa cijelom idejom. Ali dobro, to se oni sve samo šale, he he he. Uglavnom, stoji činjenica da je Bosonogo djetinjstvo prilično fenomenalan bend, tako da je to isto sasvim legitiman razlog da ih se zove da sviraju, uvijek. Ovoga se puta, doduše, moglo lagano osjetiti da nisu baš svirali pred publikom koja bi bila njihova ciljana. Kad bi me netko sad povukao za jezik onda bi možda mogao čuti kako je to zato što nije bilo intelektualnog hipsteraja. Dakle, nešto manje ljudi nego što u prosjeku na njima bude u Mediki (ovo im je po mojoj procjeni barem peta svirka na tom mjestu, a zabilježeni su i slučajevi kad su privlačili više ljudi nego headlineri), i nešto mirnija atmosfera. Odsvirali su devet stvari, koje su trajale nešto duže od predviđenog. A „predviđeno“ je za njihov koncert uvijek nekakvih dvadesetak minuta, za što se nikad neću libiti reći da je premalo. Hoću reći, gubili su se malo tu i tamo. Možda je to malo zamaglila činjenica da i inače na stejdžu znaju izgledati pomalo ukočeno i pospano, ali onaj tko je pažljivije pratio je morao primijetiti da je u par navrata došlo do kolapsa koji su bili rješavani sviranjem pjesme ispočetka ili naprosto nekim polu-improviziranim zahvatom uz basistove zbunjene poglede gitaristu koji se pravi kao da je sve kul i nastavlja derati svoje, izbjegavajući pritom očni kontakt. Dalo se čuti, čini mi se, i cirka dvije stvari koje nisu otprije poznate. To ne mogu sa sigurnošću tvrditi, budući da je Bosonogo Djetinjstvo jedan od onih bendova čije pjesme, za razliku od onih Hard Skina, zaista nisu naročito pjevne, melodične i catchy. I iako ćeš njihov zvuk prepoznati na kilometar, i nije najlakše raspoznati koja je točno koja pjesma, pa makar im posjećivao koncerte i pustio si ih doma ponekad. Mutni su, zagonetni i zakučasti. Da ne bi bilo da sam se orijentirao isključivo na nepotrebno veliku dozu nečega što može nalikovati pljuvanju, bilo je tu vrhunaca u kojima se moglo uživati u aranžmansko-sviračkoj genijalnosti jednog od neupitno najzanimljivijih naših punk bendova. Samo ipak mrvicu previše razbijenog tempa nastupa, nije im pošlo za rukom kreirati onakav intenzitet kao što inače umiju.
Hard Skin je izišao na pozornicu i odmah se bacio na ono najgore, višeminutno usavršavanje zvuka, kao da tonska proba prije koncerta nikad nije postojala. No, dok to inače smatram teškom ubojicom atmosfere, ovim starim fakinima nemam što za zamjeriti, budući da su proces začinili vrlo duhovitim opaskama. Vrag me odnio ako znam više točno o čemu su pričali, ali se sjećam da je bilo cheesy i dry, tipično britanski. To se nastavilo tijekom cijelog koncerta, nakon gotovo svake pjesme nisu mogli zadržati labrnje zatvorenima već su morali nešto duhovito i provokativno „prisrati“. Stvorilo je to jednu dosta šašavu vibru, tako da se mnogi ćelavci iz prvih redova nisu ustručavali kontrirati, i to dakako raznim uvredama i psovkama. Naravno da je cijela ta predstava bila isključivo u svrhu dobre zabave, nitko se ni na kog nije ozbiljno naljutio. Inače bend sadrži dvije dosta vragolaste njuške na gitari i bubnju, naočigled prgave sredovječne momke koji nisu odustali od skinhead imidža, i krezubog, debelog i ružnog Fat Boba na basu kojeg toliko zaboli ona stvar da se na bini pojavio u odori koja je bacala na pidžamu. Postoje već dvadeset godina, ali nisu se istaknuli posebno bogatom diskografijom do sad, tako da smo mogli s priličnom sigurnošću pretpostaviti što će točno svirati. To se i dogodilo, otvorili su udarno s „Oi Not Jobs“, i hitovi se nakon toga nisu prestali nizati. Doslovno. Jer čak i one pjesme koje im nisu hitovi zvuče kao da jesu, riječ je o najpjevnijem, najmelodičnijem i najhimničnijem Oi!-u koji je ikad skladan. Nije to slučajnost, Hard Skin je čvrsto odlučio svaku karakteristiku te glazbe dovesti do ekstrema, čak i preko granice na kojoj ih se može početi smatrati trolovima i fejkerima. Oni su u toj svojoj iskarikiranosti i kvazi-uniformiranosti toliko „fejk“, da su u biti više „true“ nego itko drugi ikad. Satirični do bola, istovremeno se rugaju u facu svim tim skinhead parolama prezentirajući ih u potpuno apsurdno blesavom kontekstu i uspijevaju natjerati iste te koje sprdaju da ponosito uzdignutih pesnica sprdaju sami sebe zajedno s njima. Rijetko viđena stvar, i definitivno vrijedna divljenja. Trajalo je to prljavo kazalište koju minutu manje od sat i po, a atmosfera u publici (u kojoj se skupilo stotinjak ljudi) je cijelo vrijeme bila na razini. Ispostavilo se da dosta ekipe umije urlati im refrene naizust, a oni pak koji nisu znali su utjehu pronašli u naguravanju, grljenju, padanju i ostaloj uobičajenoj koreografiji.
Zdrava zajebancija je uvijek išla ruku pod ruku s dobrom zabavom, a pokazalo se da su Hard Skin majstori u oba navedena područja. Potpisnika ovih redaka su zadovoljili, hvala im lijepa.
