Afrički protestni plesnjak uz King Ayisoba u Močvari
29.05.2017. 09:03
Ako vam je to kojim slučajem promaknulo, dopustite mi da vas upoznam s činjenicom da Močvara ovih dana slavi svoj osamnaesti rođendan. To se slavlje proteglo na gotovo cijeli mjesec svibanj, i to na način da su nam za svaki (ali apsolutno svaki, ej!) dan pripremili neki programski sadržaj, od kojeg 90 posto dakako otpada na koncerte. Time su definitivno do kraja učvrstili dojam o tome da imaju najjači klupski program u gradu, u zadnje vrijeme bez konkurencije. Što se mene tiče, neka nastave slaviti 18. rođendan još barem 18 godina, ako će to značiti ovakvu sumanutu redaljku kvalitetnog i zanimljivog muziciranja. U toj vrlo šarolikoj paleti gostovanja, kao najegzotičnije se nameće ono koje se dogodilo ovog petka. Radilo se o gospodinu imena King Ayisoba, došao nam je iz Gane i svira tradicijsku glazbu na kologu, jednostavnom dvožičanom starinskom instrumentu.
Da bi se za ljude poput Kinga Ayisobe pročulo u našim krajevima, te da bi takvi na koncu konca uopće došli ovamo, najčešće je potreban neki pogodan splet okolnosti, jer je i najvećim naivčinama vjerojatno jasno da nema ekonomske računice u tome da petero ljudi leti iz Gane čisto na blef, da okušaju sreću. U ovom konkretnom slučaju činjenicu da smo imali čast vidjeti autentičan komad Afrike u Čvari imamo zahvaliti ljudima kao što su Chris Eckmann (potpisao ih je za Glitterbeat Records i time im omogućio da kreiraju hype posljednjim albumom 1000 Can Die), te Arnold de Boer koji je spomenuti album producirao, a potom i poveo našeg Kinga i njegove kompanjone na put po Starom kontinentu (ne znam stvarno po kojim je to mjerilima ovaj naš kontinentić stariji od njihovog, ali neka nas). Isti je taj de Boer, i to pod pseudonimom Zea, nastupio ovdje u svojstvu predizvođača crnoj braći. Sramota me priznati, ali taj sam nastup propustio. Nisam bio jedini kojem se to dogodilo, navodno je čovjek počeo sa svirkom već u 21 i 15, a i svirao je kažu dosta kratko, i to pred tek šačicom ranoranioca. To je sve što imam reći u svoju obranu, časni čitateljski sude.
No, svirku Kinga Ayisobe i njegovog pratećeg kolektiva sam ispratio u cijelosti, pa hajdemo malo o tome. Prvo se na pozornici pojavio jedan mladi gospon i neko kraće vrijeme nam nešto sviruckao, ispostavilo se da je to bila svojevrsno nabrijavanje naroda na ono što će uslijediti, kao ono kad puštaju glazbu prije nego što će se boksač uprizoriti u ringu. Ta paralela nije sasvim promašena, jer Ayisoba je u biti jedan podosta agresivan tip. Voli muški šamarati taj svoj kologo, a usto se i izderava kao lud, reži, krevelji, mekeće i zvjera pogledom. Prateći mu je bend sastavljen od četvorice mišićavih oskudno odjevenih momaka, od kojih su trojica svirali raznorazne tamošnje perkusije (bubnjeve i nekakvu šuštavu kuglu) a jedan je cijelo cjelcato vrijeme mahnito plesao u polupogrbljenom stavu lupetajući nogama o pod kao konj u galopu. Što je u biti isto bilo u funkciji stvaranja glazbe, jer je imao drvene potplate na sandalama koje su solidno odjekivale. Bitno je naglasiti, iako vjerujem da to možete i sami pretpostaviti, da je cijela ta scena s tim nama Hrvatima čudnovatim instrumentima, te nesvakidašnjom odjećom i glazbom instantno stvarala jedan začudno-privlačni faktor, a priori smo ih odlučili simpatizirati, čak i unatoč tome što se oni sami nisu trudili ostaviti utisak osobito simpatičnih.
Glazba koju ovi ljudi sviraju nije onakav afrobeat kakav nam svima prvo padne napamet kad čujemo da je netko iz Gane, ona je još više okrenuta tradicijskim napjevima. Sadrži manje kompleksnih struktura, a više je orijentirana na gotovo hipnotički repetitivan jednostavan ritam koji, u kombinaciji s Ayisobinim intenzivno prodornim vokalom nespremnim na kompromise i jakim sociopolitičkim obilježjima odvodi ovu glazbu u vode nečega najbližem protestnim folk pjesmama iz šezdesetih, samo što se na njih nije toliko mrdalo dupetom kao na ovo. Da, ovo je iznimno plesna glazba, čak i dosta više nego što smo mi okupljeni te večeri bili spremni priznati. Većinom smo se samo ljuljuškali i smijuckali, ali dalo se tu i razbacati samo tako, u teoriji. Bilo nas je inače stotinjak, podosta različitih profila. Ono što je većina imala zajedničko, to su bili prsti istrenirani na polju rolanja džointova, gdje god sam se okrenuo netko je taman bio u tom poslu. Ayisoba i momci se na to nisu obazirali, prašili su taj svoj ritam kao da nema sutra, totalno uživljeni u svoj film. Nije ih smetalo čak ni blago iritantno prežarko osvijetljenje koje se svodilo na nepromijenjenu postavu crvenih, zelenih i žutih svjetala, a zbog kojeg je bilo teško cijelo vrijeme gledati u smjeru stejdža, umorile bi se oči. Nego, odsvirali su dosta stvari s tog posljednjeg spomenutog hit albuma, kao i neke starije uspješnice. Meštar, inače vlasnik nekoliko zuba u ustima, kao i frizure kojoj je mjesto u MSU, nas je između pjesmama animirao poluprijetećim ispitivanjem raznih polurazumljivih pitanja (većinom u „Are you ready to...?“, i „Do you wanna...?“ fazonu), a bogme nas je i nagovarao da ispuštamo razne poluartikulirane glasove, među kojima je njegov osobni favorit sasvim očito meketanje koze. Zvuk je to koji je ispuštao svakih par minuta. Time je sve skupa doveo na granicu parodije, nisam siguran što mu to treba. A onda opet, možda je to stari ganski izraz poštovanja, tko će ga znati. Bitno je da smo na sve te stvari vrlo dobro reagirali i pružali zadovoljavajuć feedback, tako da je večer tekla u vrlo dobrom redu (Jer zašto bi red morao biti samo najbolji? Zapitate li se ikad kako je njemu?), a pogotovo u onih par minuta kad im se Zea s gitarom pridružio na stejdžu, taj njihov crescendo je stvarno bio eskalacija perfekcije. Pamtljiv je moment bio i onaj kad je bend napustio Kralja kako bi nam ovaj solo odsvirao HIS GRANDFADA SONG, koja se odlikovala raznim zanimljivim pjevačkim i sviračkim bravurama. Pitanje je koliko će vam vokal King Ayisobe sjesti, dosta je specifičan i mogu razumjeti ako nekome ta iskarikiranost ide na živce, ali neupitno je da su mu kapaciteti više nego solidni. I tako, preko sat vremena nas je s drugovima uveseljavao u opisanom ambijentu, na kraju nas sve srdačno ispozdravljao i ispoblagoslivljao i svi sretni i zadovoljni. Izborili smo nakon toga i jedan bis, možda bolje da nismo. Odlučila su naime gospoda za tu priliku ostaviti tihu a capella izvedbu pjesme koju su najavili kao onu koja čisti dušu i odmara um, ili tako nešto. Zamolili su nas pritom da budemo sasvim tihi. Mnogim napušenim dušama iz stražnjih redova se to ispostavilo preteškim zadatkom, stalno se čuo žamor, koji je onda stalno bio dodatno podebljavan pokušajima utišavanja. Onda su tu još počele i padati neke boce i psovke, a članovi benda se hvatati za glavu i kolutati očima. Bilo je dosta cringe, pjesma koja je trebala biti vjerojatno nekakav vrhunac je poprilično neslavno propala. Možda se varam, ali mislim da je to naše Gance dosta naljutilo, bez riječi su se žustro instantno skupili u zapozorje.
Da je dobro sve što se dobro svrši, to dobro znamo. Promotrimo li pažljivije tu poslovicu, uvidjet ćemo da ona nigdje ne navodi da ono što se dobro ne svrši ne može ipak generalno gledano biti dobro. Potaknut tim opažanjem, mirno i staloženo zaključujem da je ovdje bila riječ o jednom dobrom koncertu.
