photo: Bambi Festival, credit: Berislav Matej Mikša
Bambi festival – dan treći – nemoj motat' kablove, hoćemo još!
06.09.2021. 09:25
Teško mi je i pronaći dovoljno snažne riječi za opis trećega dana Bambi festivala. Dok u glavi premotavam film, na pamet mi padaju samo neki bezvezni usklici poput ,,Čovječe!'' ili ,,Zakon!''. I nemojte me krivo shvatiti, prva su dva dana festivala bila apsolutno predivna, ispunjena kvalitetnom glazbom i kvalitetnim ljudima.
Ali, treći je dan definitivno nadmašio sva očekivanja. Line-up je i sinoć činila krema naše underground scene, uglavnom već etablirani bendovi koje je publika dočekala s velikim ushićenjem. Žao mi je jedino što susjedi nisu rokerski nastrojeni pa su čitavu satnicu morali pomaknuti za sat ranije, ali to nije nimalo utjecalo na hajp koji je vladao čitavo vrijeme. Dapače, razina je adrenalina cijelu večer bila povišena, a energija kojom su nas ovi koncerti napunili još uvijek nije splasnula. Za početak, užasno mi je žao što nisam stigla na prvu svirku večeri, pogotovo zato što je to bio prvi gig benda Como Bluff. Moj grijeh! A pogotovo zato što inače stvarno guštam u njihovom EP-u ''s/t'' kojega su sinoć napokon predstavili publici. Nadam se skoroj prilici za iskupljenje. U samoj najavi Bambija piše da je to festival obiteljskih bendova Dostave Zvuka. To doslovno jest tako jer su gotovo svi muzičari članovi više od jednoga benda, tako da su se ova tri dana većinom samo izmijenjivali na stageu i jedni od drugih ''posuđivali'' članove. Premoćni.
Iza Como Bluffa uslijedio je bend Malady Lane s Chrisom Ianom na vokalu i gitari, Nenadom Gajićem na basu i backvokalima, Hrvojem Baudoinom na gitari i backvokalima te Pavlom Gulićem na bubnjevima. Ova je ubitačna kombinacija muzičara rezultirala izvrsnim pjesmama divnih tekstova koje karakteriziraju brutalne riffčine te Chrisov moćan vokal velikoga raspona i preludih mogućnosti, a zbog kvalitete se njihova zvuka teško oteti dojmu da je njihov album ''Nothing Is Too Far Anymore'' nastao sada i ovdje, a ne u nekoj drugoj državi ili možda dimenziji. Upravo su ovakvi bendovi dokaz da vrhunska glazba nastaje i kod nas, u neposrednoj nam blizini, ali da je jedino pitanje hoće li je se dovoljno cijeniti, jer svakako smatram da oni, i još mnogi uz njih, zaslužuju još više. Sudeći i samo prema tome koliko su pažnje uspjeli zaokupiti i s koliko ih je ovacija publika na kraju pozdravila, sinoćnji je koncert Malady Lanea bio pravi uspjeh. Iza jednoga je oduševljenja odmah krenulo i drugo.
Them Moose Rush definitivno je jedan od najinovativnijih bendova današnjice. Njihov je zvuk toliko kompleksan i nabijen sitnim detaljima koje otkrivate svakim novim slušanjem, zbog čega se njihova muzika konstantno čini svježom, a brojnim twistovima uvijek iznova začuđuje i iznenađuje. Ovaj je trio nesvakidašnja pojava koja bi se jako fino uklopila i na nekim velikim svjetskim pozornicama. Branimir Kuruc preciznim i snažnim sviranjem basa postavlja odlične i čvrste temelje na koje se samouvjereno nadovezuje Vedran Marinko Komlen na bubnjevima, istovremeno održavajući kontrolu i gotovo dopuštajući da ista samo isklizne, a u kombinaciji s riffovima koje na gitari nehajno, skoro k'o mašina, slaže Nikola Runjevac sve skupa zvuči vrlo impresivno, iznimno skladno i preludo. Kad svemu tome dodaju i Nikolin autentičan i vrlo specifičan, nesvakidašnji vokal te kreativne, skoro psihodelične i interesantne stihove, dobijete pravi labirint glazbe u kojemu se rado gubite.
Bend jako lako zaokuplja slušateljevu pažnju pa je publika čitav koncert hipnotizirano slušala i divila se njihovoj genijalnosti. Punka nikad dosta, a predstavnici su žanra treći dan bili Debeli Precjednik. Oni znaju recept za šutku, a bacanje ljudi po publici na njihovim koncertima uobičajena je pojava. Divlji su, glasni i nabrijani, svojom glazbom jednostavno šire ljubav i spajaju ljude onako kako samo glazba to može. S obzirom na to da se u svojemu opusu nisu opredijelili za samo jedan jezik, zanimljivo je čuti koliko različito mogu zvučati pjesme ovisno o tome pjevaju li se na hrvatskome ili engleskome. Svi koji su za vrijeme nastupa Debeloga Precjednika uspjeli zadržati nešto kontrole, na sljedećem su se koncertu potpuno razbacali.
Na stage su napokon stigli i She Loves Pablo pa u svom stilu, onako kako samo oni znaju, zatvorili prvi Bambi festival. Nastup su započeli s ''Crumble'', pjesmom koja je prva po redu na albumu ''Death Threats From Future Self'', a koja svojim mračnim i divljim zvukom uzrokuje show već u prvim sekundama koncerta. Sad su već sve barijere srušene, nema suzdržavanja, nema ustezanja, svatko je oslobodio svoju divlju stranu. Dečki su to koji nikada ne razočaraju, na stageu su kao doma i nevjerojatno su simpatični, a publika ih jako, jako voli. O njihovoj profesionalnosti, talentu i bolesnim vokalnim mogućnostima više ne moram ni pisati. Kako ne biste mislili da pretjerujem, savjetujem da se uvjerite i sami prvom prilikom. I dalje sam uvjerena da je njihova glazba stvorena nekim višim i neobjašnjivim silama. Moćna je izvedba pjesme ''Slo Diesel'' savršeno upotpunila njihovu setlistu i dovela nas do kraja predivnoga festivala, a publika je i nakon tri dana ostala nezasitna i vikala ''Hoćemo još!''.
Bambi festival pokazao se kao zaista predivan i uspješan događaj za koji se iskreno nadam da će nastaviti krasiti našu scenu jer mi se čini da joj je jako potreban. Samo ljubav za sve bendove koji su nastupali u protekla tri dana i svima prisutnima uljepšali ovaj rujanski vikend, jer (da citiram Debeloga Precjednika) ,,kad muzika ne pomaže sve gotovo je''. Hvala Bambi, you've been good to us!
