Vrlo intenzivno putovanje uz Motorpsycho u Vintageu
04.11.2017. 19:02
Tko je ovog četvrtka došao do Vintage Industrial Bara, a mogu vam odmah reći da takvih nije bilo puno, taj je prije svega mogao pred klubom svjedočiti sceni pod imenom “grandiozni fini autobus s prikolicom”.
Da, bješe to jedan od onih autobusa u kojima nam navrate bendovi što su bukirani u Domu sportova. Dio razloga zašto je Motorpsycho došao baš u tom aranžmanu vjerojatno leži u činjenici da su ljudi iz Norveške, a tamo si čovjek, tako bar ide priča, svašta može priuštiti. Još veći dio razloga je svakako taj što je riječ o sasvim eminentnom bendu koji već gotovo 30 godina vrluda bespućima rock glazbe, stekavši pritom reputaciju priličnih legendica. Ono, bend od kojeg ne bi bilo nerealno očekivati da u Vintageu proda par stotina karata.
No, nije se dogodilo. Kad su u 21.30 (točno u minutu u najavljeno vrijeme) zakoračili na pozornicu, s poda ih je gledalo možda tridesetak znatiželjnih lica. Do kraja koncerta je ta brojka skočila na pedesetak, ne više. Dojam o nesrazmjeru je dodatno pojačavala činjenica da je stejdž bio vrlo efektno sređen i posložen, ukrašen raznim svjetlima iz bljeskalica i vizualima na platnu iza nijh. Što su točno gospoda iz Motorpsychoa mislila o cijeloj situaciji, to nikad nećemo saznati, jer oni i nisu nešto komunikativni ljudi, ako hoćete mogli bismo ih nazvati i pozorničnim introvertima. Ali, da se naslutiti kako se nisu nešto strašno rastužili, prije svega zbog činjenice da su nam podarili puna dva sata zavirivanja u razne kutke svoje debele kajdanke. Ona sadržava pjesme čiji je zajednički nazivnik veća ili manja razina progresivnosti, a sve ostale smjernice su šarolike. Od oporih stonerskih rifova, klasičnog hard rocka sedamdesetih, nježnih i gotovo ambijentalnih psihodeličnih krajolika, jazzerskih uleta, pop singalongova, noisea, nema kroz što nas nisu proveli. Dobar dio te priče je taj što se svatko od prisutnih bar za nešto mogao uloviti, u nekom trenutku “uhvatiti ritam” i osjetiti da je “to ta stvar”. Ipak, u uvodnom se dijelu koncerta po mom mišljenju češće moglo naići na trenutke koje bih okarakterizirao kao dosadnjikave, nego na ove prve. No, pokazalo se da je to stoga što Motorpsycho, kao svaki pravi meštri ceremonije, znaju da za pravo putovanje prvo treba popločati stazu i dobro zavezati žnirance. Jednostavno, ako nam odmah u glavu isporuče najbolje od sebe, postoji rizik da nećemo na to biti dovoljno spremni. Jednom kad smo to apsolvirali, taman tamo negdje na polovici koncerta, na stejdžu je je svijetlilo crveno, a bend je ušao u neku suludo dugu i suludo psihodeličnu epopeju. Moje se iskustvo ovog koncerta od tad nadalje potpuno mijenja. Procijenili su da sam spreman i uzeli me, a gdje sam točno bio teško mi je riječima opisati. Znam da zvuči patetično, ali što je tu je. Bilo je to jedno vrlo intenzivno putovanje, u kojem je glazba bila koliko dominanta toliko i submisivna. U smislu da mi je dirigirala cijelim umom i tijelom, ali zbog nedostatka “svjesnosti” i svojevrsnog polusna u kojem sam bio, nemam blagog pojma kako su točno pjesme zvučale i s kojeg su albuma bile i koliko su trajale. Nabio sam kapuljaču na glavu sve do preko očiju, sjeo u kut kraj stejdža, rukama obgrlio koljena i pustio da me nose. Otegotni faktor koji me na par minuta iščupao iz zone je bilo neko prijateljevo pitanje ili komentar, ali i to se prebrodilo. Ne znam što da tu više kažem osim da sam im stvarno jako zahvalan zbog tog što su mi omogućili, nema ljepše stvari nego kad muzika ima snagu do te mjere utjecati na svijest.
Da me ne optužite za potpuni nedostatak faktografije, moram vam reći da je u bendu četvero ljudi. I odmah je na prvi pogled jasno tko su gazde, gitarist i basist su stariji, autoritativni, i imaju brade. To su originalni članovi. Bubnjar je neki dosta dobar mladić, a tu je i čovjek što neizmjerno obogaćuje sve što ovi drugi rade, i to tako što svira i gitaru i klavijature i puše u mini tubu koja tako ne zvuči, i vjerojatno još nešto čega se sad ne mogu sjetiti. On isto ima bradu, ali kraću. Velim, neće ostati u sjećanju oni svi skupa kao karizmatični ni zabavni, no to su ionako bezvrijedne karakteristike u usporedbi s time kakvu su muziku u stanju isporučiti. Albuma su natiskali na desetke kroz karijeru, ovdje su nastupili pod izlikom promoviranja posljednjeg zvanog “The Tower”. Ja ga evo upravo slušam dok pišem ovaj tekst, apeliram da mu i vi date šansu ako vas iole intrigira ovaj tip glazbe okvirno nazvan prog rockom i psihodelijom. A bilo bi vam dobro da vas intrigira. Jerbo ovo stvarno valja. Što se tiče pak reakcije publike na cjelokupni doživljaj, teško mi je uopće o tome reći išta smisleno budući da sam se eto iz prve ruke uvjerio kako ti je u biti najbolje kad izgledaš kao da si se sakrio i spavaš. Ali igram na kartu da okupljeni ljudi imaju uši i dušu kad velim da je i njima bilo dobro.
Zaključak se nameće sam od sebe, tko nije bio - popušio je. Izvrstan gig. Dajte dođite drugi put, pa što vam je?
