Laka i Mirela zabavili Sax
02.10.2017. 10:39
Nakon nekoliko godina što su nas konstantno uveseljavali svojim programima u Vintage Industrial Baru (znate, Good Vibrations i Schmeck Daddy), ekipa iz Hangtime Agency je odlučila podići sidro, krenuti u skitnju, prijeći iz sjedilačkog u nomadski način života. Tako da su za ovu jesen bukirali ponešto i u Tvornici, i u Boogaloou, i u Močvari. Nema gdje ih nema. Ipak, kako sad stvari stoje, čini se da će ih najviše biti u Saxu. Klubu presterilnom i prefinom da bi se moglo reći da pruža optimalne uvjete za one punokrvne koncertne derneke, ali i klubu koji ima neku svoju stalnu (u prosjeku nešto stariju) klijentelu, a bogme ima i izvrstan sound u većini slučajeva. Daklem, tu se ove subote smjestio stari poznanik Laka, a vi se taman spremate prijeći s uvodnog odlomka izvještaja na onaj u kojem ćete čitati o predgrupi. Ako nemate vremena ili volje za to, možete odmah prijeći na dio o Laki, smješten u trećem odlomku. Bit će vjerojatno i neki prigodni zaključak, na kraju.
Čudnoređe se nametnulo kao logična predgrupa vjerojatno prije svega stoga što pjevač gosn. Ozren Vlašić stanuje na sto metara zračne linije od kluba, pa su računali da može dovući ekipu s kvarta. No, nisu pritom uzeli u obzir da je riječ o ekumenskom kozmopolitu koji je u stalnom širenju, tako da se tu dalo vidjeti i ljudi s Voltinog, Ferenčice, pravoslavaca, muslimana, ekipe iz Prečkog. I to sve u brojci koja je opasno mirisala na pedeset. Čudnoređe je ranije ove godine izdalo drugi album „Kompakt diskutabilno“, tako da eto... Poslušajte ako hoćete. Vrlo je veseo i pozitivan, protkan numerama koje u novelističkoj maniri kroz ska/reggae/pop/folk ritmove slave život pristupajući mu iz jedne nepretenciozne točke gledišta (što ako usporedimo s prvim albumom nije uvijek bio slučaj) u kojoj više nema mjesta za velike teme, već većinom za crtice iz života ćorave kokoši što umije ubosti pokoje zrno sreće tamo gdje će ga druge ćoravice previdjeti. Kako je navedenu aktivnost najlakše i najpraktičnije sprovoditi u djelo ljeti, tako album i tekstualno i aranžmanski ulazi u kategoriju laganih prozračnih ljetnih razbibriga za sviranje s ekipom na plaži, pa makar ona bila i jezerska. To je nešto što „ozbiljnijim“ i „sofisticiranijim“ slušateljima možda neće odgovarati, i to je sasvim razumljivo. Osobno, što više muzike u životu čujem, to manje cijenim tehniciranje, virtuoznost, progresivnost i općenito bilo kakvu vrstu pretjerane ambicioznosti. Pokušate li mi uvjeriti da je to više ignorantski od mene nego što je ignorantski od vas pokušavati me uvjeriti u suprotno, vjerojatno ću se posprdno podsmjehnuti. U tom svjetlu mi je album, uz minus jednoj manje nadahnutoj numeri imena „Bez lajkova“, izvrstan, bolji od prvog. Ovdje su u (sad već ustaljenoj) trio formaciji s električnom gitarom umjesto akustare odsvirali većinu stvari s tog izdanja i negdje pola s prvog. Narod je sjedio oko stolova koji su, na opće orgazmično oduševljenje i rijetko viđenu ekstazu, bili locirani po cijelom klubu i 1. zadovoljno se smješkao kimajući glavama i misleći „ajme kak su šašavi“ (tu ima i onaj bonus osmijeh kad se čovjek ushemi da totalno kuži briju i da je to to); 2. zbunjeno buljio u stilu „dobro odakle su ove iskopali i što točno pokušavaju“; 3. rezignirano gledao u prazno razmišljajući o tome zašto se uopće udavala i je li koza nahranila mačku; 4. potiho ćaskao s prekidima od po desetak sekundi u kojima bi se fingirala totalna uživljenost u bend samo da bi se vratilo nazad ćaskanju i 5. mobiteli. Svirka kao svirka je bila u redu, bilo je nešto problema s uštimanošću gitare i tako to. A i kužilo se da su atmosferske prilike u klubu malo utjecale na muzičare, nije bilo one neke lude energije koju znaju kreirati. Kao plus postoji činjenica da je sound bio super, tako da se dalo razumjeti sve te ludorije i mudrolije, što je uvijek medeno. Za to imamo zahvaliti Branku Požgajecu iz Drugog Načina, ton velemajstoru. Unatoč tome što ovaj nastup neće ostati upamćen kao ponajbolji, dobro je znati da bend ima namjeru nastaviti vršiti čudnoredne kronike s margine vremena koje svira uvijek neki novi ludi koncert, hvala mu na tome.
Kad sam gore negdje napisao da je Laka stari poznanik, to sam malo izmislio, prvi put u životu vidim čovjeka. Mislim, znam da je dolazio masu puta, ali ja sam ga redovno zaobilazio. Zašto, to ne znam stvarno. Imao sam tamo negdje prije desetak godina starijeg susjeda koji me vodio na koncerte i pržio mi recentne uratke s regionalne scene, formirajući pritom moj glazbeni ukus. Među inima je tu bio i taj prvi CD šašavog Lake, i u biti mi je to skroz sjelo. Bilo je tu i Mancea i Avdića, sjećam se kako sam razmišljao još tada kako je u biti lakše biti „pomaknut“ njima u njihovim autsajderskim kantautorskim vodama nego što je to Laki koji roka taj slatki zaljubljeni djetinjasti pop rock. No, poanta je ta da mu je itekako uspijevalo biti drugačiji i poseban, i to na način za koji se na trenutak činilo da bi se čak mogao i solidno tržišno plasirati. Da, stvorio se tu bio solidan hype. Desetak godina kasnije, eto nas u Saxu pred 150 ljudi. Što dakako nije loše, ali nije ni bajno. Ne znam kome je Laka rekao „ne“ kad je trebao „da“ ili obrnuto, ne znam zašto u ovom desetjeću nije izdao ništa, i ne znam koji je njegov stav prema svemu tome, ali znam da je ipak u glavama većine ljudi ostao „onaj lik s Eurosonga“, i to je to. Baš kao što se, u lokalnim okvirima, Čudnoređa sjećaju kao čudaka sa Super Talenta. Čini se da je našim junacima po pitanju prelaska na neki nivo afirmacije viši od toga vlak lagano prošao, ali što da se sad tu radi. Ništa, ima da se svira i pjeva, kao i dosad, pa sve dok nas voda ne odnese i cijela spomenuta tematika ne postane smiješno irelevantna. Tako i bješe. Mislim, sviralo se, nije nas voda odnijela još. Otvorilo se s „Protezom“, dosta finom dizalicom. Djevojke u ranim dvadesetima su odmah zauzele sva mjesta u prvim redovima prepustivši svojim muškim prijateljima, momcima i očevima uloge čuvara pića na stolovima dok one cijuču, pocupkuju i baš im je fino. Laka se dakako uprizorio s vjernom sidekickicom sestrom Mirelom i pratećim bendom sastavljenim od bubnjara, gitarista i basista. Dalo se tu čuti još i zvukova klavira i još ponečega, pa je očito da su i neke matrice bile u igri. Ako ništa, barem znamo da pjevali sigurno nisu na playback, jerbo nam je Elvir cijelo vrijeme bio malo nesiguran u svojoj (vrlo karakterističnoj, jelte) izvedbi, nikako ga nije mogao potegnuti kako spada. Ili se to bar njemu tako činilo, pa nam se malo i ispričavao zbog „falširanja“ čak. Ništa zato, dok ima Mirelu, nema brige. Preuzela je ona na sebe dakle i nešto veći dio vokalnih dužnosti nego što je možda bilo zamišljeno, ali to ju nije ni najmanje opteretilo. Dapače, konstatno je letjela tamo-amo po toj pozornici, sve u nekoj sumanutoj kvazi-koreografiji, isijavajući pritom 100 tona pozitive i topline, s blaženim osmijehom na licu. Definitivno zvijezda večeri. Koncert bi bez nje bio loš, ovako je bio dobar, mislim da sam dovoljno rekao. Setlista naravno potpuno očekivana, otprašilo se tih dvadesetak stvari koje se ima u tobolcu, i to je to. Osim „Pokušaja“, kao vrhunce valja izdvojiti „Medžeda“, ludo plesnog „Brku“ i „Vješticu“ na kojoj se par slavljenica popelo na stejdž i pjevalo i plesalo s bendom. Bendom koji je profesionalno odradio svoj posao, vidi se da su potkovani muzičari koji se podjednako dobro snalaze u svim disco/ska/funk/soul/indie/alternative/punk/rock primjesama pop izričaja. Ipak, mogla se osjetiti određena distanca između muzičara i frontalnog dua, dojam je bio otprilike kao da su to plaćenici, session muzičari što su došli po dnevnicu. Sorry, ali tako mi se činilo. Gig je od početka do kraja bio više-manje jednakog intenziteta, koji se manifestirao kao poprilično ugodan i simpatičan, tek gdjegdje razdragan i zanesen. Mene je, kao nekoga tko je pohodio prvi put, u biti čak više od neupitnog dara da (pa ma koliko to rijetko bilo) urade zanimljivu catchy pjesmu, impresionirala ta neka doza ljudskosti i nepatvorene iskrenosti kojom su Mirela i Laka zračili. Hvala im na tome.
A evo i kratkog odlomka s prigodnim zaključkom.
