"My Dear Melancholy," - Ambiciozan pokušaj povratka prošlosti?
11.04.2018. 15:17
The Weeknd se u svom novom albumu „My Dear Melancholy,“ okusio u iskazivanju afiniteta za razdobljem kada je njegov potencijal bio na najvišoj razini, odnosno u razdoblju kada su „House of Baloons“, „Thursday“ i „Echoes of Silence“ sakupljeni u nezaboravnu trilogiju.
Prošlo je otprilike šest godina otkako je „Trilogy“ vani i na trenutke ta činjenica pomalo zvuči suludo jer vrijeme zaista brzo prolazi, a afirmiranjem te činjenice očito je da Abel Tesfaye šest godina živi onim tipičnim životom jedne američke slavne zvijezde. Unatoč iskazivanjima raznih suptilnih averzija prema takvom životu putem pjesama i simboličnih video spotova iz spomenutog Trilogy-a, ipak je prešao na onu ispraznu kvazi buržuj stranu. Njegov se slučaj zaista može shvatiti kao blagoslov i kletva istovremeno. Svijet je trebao čuti i saznati za ovakav talent koji je pokrenuo sasvim novu eru R&B svijeta koji je za sobom ponio konceptualni i narativni smisao. S druge strane, šteta što je stao ondje gdje je mogao izgraditi nešto još snažnije nakon trilogije.
Abel je u počecima predstavljao misterioznu glazbenu ikonu koja na specifičan poetski način prikazuje svijet prekida i praznih duša, kao i svijet droge, seksa i glazbe. Svaka je pjesma na Youtube-u bila prikazana fotografijama krupnih planova dijelova tijela nepoznatih djevojaka na filmu. To je sve davalo još intenzivniju vibru pjesmama, posebice zbog zanimljive liričnosti i pristupa glazbenoj produkciji koje su u kombinaciji tvorile zanimljiv produkt. Nitko nije znao tko je taj lik koji pjeva o djevojkama i drogama, nikakve mu osobne fotografije tada nisu objavljene na internetu, a niti smo imali uvid u njegov privatni život ili iole osobne informacije. Video spotovi su bili nepoznanica. Takva je i bila njegova primarna vodilja u kojoj ljudi ne moraju znati tko je. Najbitniji je lo-fi pristup, atmosfera i narativ koji se proteže kroz dijelove trilogije. I zato je sve bilo još intenzivnije i zanimljivije; fanovi su istraživali i stvarali priču iza svake pjesme, fotografije, značenja iza XO kolektiva, značenja iza njegovog samog imena koji je, međuostalom, povezan sa slavnim četvrtkom kojemu je i posvećen mixtape „Thursday“.
Nakon poduljeg i istovremeno skromnog uvoda o njegovoj najjačoj karici glazbene karijere, iza trilogije se niže eksperimentalni pristup albumu „Kiss Land“, a potom komercijalniji „Beauty Behind The Madness“ i „Starboy“ u kojemu se nedvojbeno svijetu pruža kao suvremeni Michael Jackson prljavijeg karaktera. Odonda sam prestala pratiti ikakav korak ovoga glazbenika, a onda je neki dan izbačen pokušaj povratka svega onoga što se razvijalo u „House of Baloons“, „Thursday“ i „Echoes of Silence“ serijama mixtape-ova. Ono što me natjeralo da kliknem na taj play i odslušam „My Dear Melancholy,“ jesu ovaj treš naziv i sama naslovnica izdanja koja kao da viče da je Abel odlučio potegnuti neke odluke i vratiti se onom najdubljem koje za sobom skriveno nosi u svijetu raskoša i slave.
Album se sastoji od skromnih šest pjesama koje u cjelini uglavnom prenose priču žala za ljubavi i provedenim vremenom s voljenom osobom (Selena Gomez?) koje sada više nema. Klasični post-osjećaji prekida i odvajanja od nekadašnje svakodnevne prisnosti. Također, ovo se izdanje s druge strane može i predvidjeti kao povratak nekadašnjim osjećajima privrženosti sumornoj i tužnjikavoj atmosferi koja se protezala u njegovoj prošlosti. Jasno je da su ovdje i dalje prisutni glazbeni elementi iz protekla dva albuma. Primjerice, istrošeni komercijalni trap u „Call Out My Name“ i „Wasted“ koji me konstantno tjerao da ugasim cijelu reprodukciju albuma. Kroz cijelo se izdanje uglavnom protežu pop-trap-dubstep komercijalizirani glazbeni elementi praznih tekstova koji nimalo nisu bliski onome što je Abel iza sebe u prošlosti ostavio. Neki su glazbeni elementi toliko deformirani da ih je na trenutke teško pratiti. Jedino što mi je ostavilo nadu u cijelo izdanje jest „Privilege“ koja zatvara album. Nema pretjeranih elemenata i deformiranosti, glasnih i napadnih vokala, već je naglasak na atmosferi. Budući da ime albuma završava zarezom, nije poznato ima li ono neko pretjerano značenje koje se odnosi na nastavak ovakvog pristupa u sljedećim albumima. Ili pak zvuči kao forma pisma ili ičeg sličnog upućeno njegovom stanju melankoličnosti. Sama činjenica da se Abel odlučio nanovo zbližiti s fanovima izbacivanjem kratkih doku-poezija i albuma kao nečega iole sličnog iz njegove prošlosti zvuči vrlo ambiciozno. Ipak, mnoge stvari u teoriji jesu bajnije nego što su realizirane u praksi. Pitanje je moramo i trebamo li se ponekad vraćati prošlosti ili ju jednostavno ostaviti onakvom kakva jest i cijeniti ju kao dragulj što uopće postoji.
Popis pjesama:
01.Call Out My Name
02. Try Me
03. Wasted Times
04. I Was Never There
05. Hurt You
06. Privilege*
*Top pjesme
