photo: Pixies, credit: Zvonimir Bregeš
Pixies u Zagrebu - Indie rock lekcija za sve generacije
28.08.2022. 15:38
Pixiesi su u subotu 27. kolovoza u dvorištu Zagrebačkog velesajma u organizaciji INmusic festivala održali svoj četvrti nastup u Hrvatskoj.
Kiša koja je prije samog nastupa lagano padala nimalo nije pokvarila ugođaj. Naprotiv, osvježila je nestrpljive obožavatelje ovog indie rock sastava koji su u potpunosti popunili ograđeni dio parkirališta. Pixiesi su osnovani 1986. u Bostonu i u narednih sedam godina – do razlaza 1993. – objavili svoje najznačajnije albume i znatno doprinijeli glazbenoj sceni ranih devedesetih. Iako ih se ponekad nepravedno zanemaruje, upravo su oni sa svojim surf rock izričajem utjecali na mnoge bendove poput Nirvane, Smashing Pumpkins i Weezer. Pixiesi su u Zagrebu prvi put gostovali još davne 1989. u Kulušiću kada su promovirali svoj netom izašli album Doolittle, nakon ponovnog okupljanja drugi koncert održali su 2006. na Šalati, a još pamtim i njihov odličan treći na Jarunu kada su zasjenili nastup The Black Keysa.
Točni kao urica, Pixiesi su četvrti put izašli pred zagrebačku publiku u 21h i pristojno se naklonili. To je ujedno bila i njihova jedina interakcija. Ali nemojte se zavarati to nikako nije umanjilo energiju što je dolazila s pozornice i širila se među publikom koja se zaista sastojala od različitih generacija – od mlađih, rođenih dvijetisućitih, do ekipe koja je vjerojatno bila na njihovom prvom koncertu u Kulušiću i sad došla sa svojim klincima. Ponukan lošim iskustvima sa zvukom na prošlim koncertima na velesajmu stajao sam na sredini bliže pozornici, no i ovdje sam primijetio da je mikrofon pjevača Black Francisa na prvih nekoliko pjesama bio pretih što je donekle pokvarilo otvaranje.
Od prve stvari Gouge Away do zadnje La La Love You bilo je jasno da ovo nije promocija zadnjeg albuma niti najava nadolazećeg, nego da se radi o jednom putovanje u kraj osamdesetih i koncertu u čast njihova prva dva albuma – Surfer Rosa i Doolittle s kojih su odsvirali skoro sve pjesme. Nakon duže verzije Gauge Away, nastavili su s Wave of Mutilation dok se publika konačno zagrijala s energičnom Debaser i hitom Monkey Gone to Heaven. Tada je Paz Lenchantin – koja je dostojno 2014. zamijenila nekadašnju basisticu Kim Deal – preuzela mikrofon i otpjevala Gigantic. Tom prilikom smo mogli vidjeti i transparent iz publike „Paz marry me“ na koji se basistica tek osmjehnula. Frotmen Francis Black dva sata je neumorno pjevao – žešće Cactus, Isla de Encanta i Crackity Jones, do laganijih Caribou i Here Comes Your Man. No tek na drugom dijelu koncerta, kada je mikrofon konačno proradio, publika je zapijevala na Hey, a vrhunac je, naravno, bio na Where Is My Mind? Stare i brže stvari su zvučale uvjerljivije i bile bolje prihvaćene od publike, no našlo se ovdje i nekoliko novijih stvari koje uopće nisu loše: St. Nazaire sa zadnjeg albuma Beneath the Eyrie, te Vault of Heaven i There's a Moon On s najavljenog Doggerel. Nakon puna dva sata Pixiesi su koncert zaključili s obradom Neil Younga – Winterlong.
Prva specifičnost ovog indie rock sastava je da uglavnom ne sviraju biseve, no sinoć, nakon što su se završno naklonili, vratili su se i odsvirali još jednu – La La Love You. Druga je da na svakom koncertu mijenjaju popis pjesama. Tako da je onima koji su se pokušali pripremiti gledajući dotadašnje setliste to bilo praktički nemoguće. Odsvirali su čak 37 pjesama! Iako im je većina stvari relativno kratka, to je i dalje impresivna brojka.
Što se same lokacije tiče, parkiralište ispred paviljona 15 nešto je bolje rješenje od mjesta gdje sam slušao Queens Of The Stone Age i Manu Chao. Iako bi zasigurno bilo puno ljepše da se koncert ponovno održao na Šalati, plavi reflektori, koji su osvjetljavali obližnji paviljon, djelomično su popravili doživljaj. Iako sam cijelo vrijeme imao dojam da je pozornica na kojoj su nastupali premala za tako velik i značajan bend kao što su Pixies.
