Začarana Močvara - Dino Santaleza, Vladimir Kuzman i Sofie Jane
20.09.2014. 12:08
[caption id="attachment_3499" align="aligncenter" width="547"]
Dino Santaleza © Merlo de Graia[/caption]
Začarana Močvara je ponajprije intimna vrsta koncerta gdje jedna osoba i najčešće jedan instrument pokušavaju zaintrigirati publiku. Ta intimnost često varira u svome intenzitetu, što ovisi od izdanja do izdanja, a ovo izdanje Začarane Močvare dalo je pomalo svega. Glazbenici koji su ove večeri pokušali učiniti nešto od svojih par minuta na bini su Vladimir Kuzman, Dino Santaleza i Sofie Jane.
Izvođač kojemu sam se najviše radovao na ovom koncertu bila je mlada Sofie Jane, čiji je ovo bio ujedno i prvi koncert u Zagrebu, ali očito viša sila nije htjela. Sjedeći vani i čekajući prve zvukove glazbe koji bi poslužili kao znak da je vrijeme da se uđe unutra, uspio sam propustiti njezin nastup, pošto taj zvuk nikada nije došao do mene. U sličnoj situaciji se našlo još nekolicina ljudi koji su vanjsko dvorište iskoristili kao čekaonicu, što se u ovom slučaju pokazalo kao kriva odluka. Kada sam posumnjao da nešto nije u redu, na binu se već počeo penjati Vladimir Kuzman. Do njezinog sljedećeg nastupa preostaje samo da poslušate njezin nedavno izdan EP Honest koji je ispunjen tom intimnom tišinom koja nije došla do ušiju ljudi u dvorištu Močvare.
Vladimir Kuzman je glazbenik koji iza sebe ima poveću količinu glazbenog iskustva, što se čulo na nastupu. Točno uštiman vokal ukomponiran s gitarom koju je Kuzman najviše svirao polagano prebirući žice - umjesto da je svirao pune akorde - natjerali su ljude da tišinu dovedu do vrhunca. Najglasniji zvuk nije bio sam Kuzman, nego škljocaj fotoaparata koji je svako malo dolazio iz različitih kutova prostorije. Simpatično je kako se na uobičajenim koncertima morate što glasnije derati osobi na uho kako bi ona čula barem par vaših izgovorenih riječi, dok se na ovakvim koncertima trudite govoriti što tiše, također na uho. Efekt kazališnog srama zasigurno postoji na ovakvim koncertima pošto se čulo u par navrata savjetovanje ljudi da ugase mobitele. Nitko u publici ne želi biti taj koji će uzurpirati glazbenikov nastup i time zaraditi poglede i podsmijehe ostatka prisutnih. Ljudi koji Kuzmana uspoređuju s Nickom Drakeom nisu krivo zaključili. Pjesme „Just Fine“ i „Falling For Love Again“ stvaraju jasnu asocijaciju, ali Kuzman ipak donosi svoj tip glazbe koji je cijelu publiku doveo do toga da ušute i slušaju. Onaj dio publike koji nije bio zainteresiran je bio vani, što je i najbolje. „Following People Through The Underground“ bila je najintenzivnija pjesma (ako se to tako može reći) Kuzmanovog nastupa, sa svojom ritmičnom vokalnom melodijom i bržom ritam gitarom. Aspekti koji nisu dio pjesama Kuzman također zna iskoristiti u svoju korist, pa stvari poput štimanja gitare i sitnih falševa postaju dio njegovog nastupa. Nastup je završio pjesmom ''Just Fine'', nakon koje Kuzman napušta binu, unatoč pozivima da odsvira još koju pjesmu.
Ulogu zatvaranja koncertne večeri preuzeo je Dino Santaleza. Za razliku od Kuzmana, Santaleza svoje sviranje gitare više fokusira na strummanje nego na prebiranje. Gitara i vokal su lagano izefektizirani što pridodaje samom nastupu i u tehničkom smislu, Santaleza zna što želi od svog nastupa. Osim pjevanja u svoje nastupe često zna ubaciti i fućkanje, kojime se jako dobro služi. Nije još Alessandroni, ali bi jednog dana mogao parirati ovom najpoznatijem zviždaču, vrijeme će pokazati. Dino je do nešto šire publike došao sa internetskim projektom Pridjevi, pri kojemu su mu pomogle Ivana Picek i Nina Romić, a prije toga je ljude zaintrigirao psihodeličnim East-Ra. U svom nastupu odsvirao je ogoljene verzije svojih pjesama koje su predstavile presjek njegovog dosadašnjeg stvaralaštva. Za razliku od Kuzmanovog nastupa, ovdje je publika živnula i s većom pažnjom slušala sam nastup, pogotovo kada su na red došle pjesme Pridjeva. Već s prvim taktovima pjesme „Ako je život samo san“ publika je počela pjevušiti melodiju i vidjelo se da je puno bolja upoznata s Santalezinom glazbom, nego s glazbom prijašnja dva glazbenika. Kako se kantautorska scena počela razvijati na području Hrvatske, stvorila se uobičajenost akustične glazbe gdje dominira gitara. Ta uobičajenost je prouzrokovala činjenicu da se slušatelj počinje gubiti u moru glazbe, gdje postaje sve teže prepoznati tko je tko i čije je čije. Dino sa svojom glazbom, iako koristi ista sredstva, stvara nešto novo. Točnije, stvara nešto staro, ali što je toliko staro da je postalo novo i time polako, ali sigurno zauzima poziciju najboljeg kantautora na ovom području. Kroz ostatak koncerta odsvirao je još nekoliko pjesama Pridjeva, među kojima su se našle „On je jesen“, „Kantarion (ili gospina trava)“, „Lucifer i ja“… Kraj nastupa označio je i kraj akustične tišine, što je natjeralo publiku da se vrati uobičajenoj buci Zagreba.
Tekst: Antonio Rozić
