Ti, Dojo i Wolfram: Glazbom protiv kiše i blokiranih graničnih prijelaza
25.09.2015. 16:10
U sklopu sedmog po redu izdanja programa „Dozvljeni Četvrtak“ u Vintage Industrial Baru, imali smo priliku čuti tri susjedna i vrlo različita benda. Žanrovska je šarolikost spomenutih sastava, uz rastuću popularnost dua Ti, intrigu live nastupa Dunje Dačić Dojo i prilično pristupačne cijene (25 kn u pretprodaji, deset kuna više na ulazu) dala naslutiti kako bi sam event mogao privući veći broj ljudi, nego što ih je u konačnici posjetilo koncert. Ispostavilo se da je kombinacija kiše i (mnogima za izlaske neprikladnog) radnog dana u tjednu pridonijela inerciji zagrebačke publike.
Iako je početak svirke bio zakazan za 21:00, novosadski Wolfram se na stage uspeo tek u 22:15 – ali to, kada uzmemo u obzir napetost na granicama, nije nešto što bi se trebalo zamjeriti. U Vintageu su promovirali svoj debitantski album „Music Of The Heathen“, objavljen u svibnju. Predzadnja pjesma na albumu, „A Different Kind Of Sleep“, uključuje i vokalno gostovanje njihove sugrađanke i sinoćnje nasljednice na bini, Dojo.
Zvuk koji stvaraju, članovi benda samoinicijativno opisuju kao acid metal, ipak, zvučali su kao melodični (koliko energični, toliko i na trenutke mekani) metal, zasićen instrumentima i distorzijom. Ono što je prisutne podsjećalo da su na metal koncertu, bilo je uhu ugodno growlanje Marka Dorića čija je funkcija u bendu ključna – naime, osim što zauzima ulogu vokala, također svira synth i gitaru (što je vizualno izgledalo prilično multitaskerski, budući da mu je gotovo čitavo vrijeme gitara visila oko vrata dok je svirao synth). Ukupnoj atmosferi, prilično je pridonijela Jana Zurovac (vokal) podižući je, osim pjevanjem, svojim konstantnim plesom prštajuće energije. Zvuk je bio čist i bez zamjerke, ipak, budući da Wolfram broji ukupno pet članova benda (dvije gitare, bas, synth, bubnjevi i vokal Jane), ostao je dojam kako brojnost instrumenata nije dolazila do izražaja u dovoljnoj mjeri. Konkretno, bend je količinu članova mogao bolje iskoristiti jer su na trenutke zvučali kao solidni gitara-bas-bubnjevi trojac, s povremenim synth dionicama. Kako bilo, svirali su dobrih sat vremena, odupirući se polupraznom koncertnom prostoru, što je za svaku pohvalu.
Nakon kratke pauze, točnije, u 23:40, došlo je vrijeme da scenu preuzme Dunja Dačić, poznatija pod umjetničkim imenom Dojo koja je izvela pjesme s EP-ja „Endings“. Otvorila je lagano, senzualno, mistično s električnom gitarom u funkciji akustične koja ju je pratila tijekom cijelog nastupa. Uslijedila je jezivo-melankolična skladba praćena sampleovima valova, ostavljajući ipak fokus na vokalu i kreirajući jasne vizualizacije mračnih, ali opuštajućih plaža u vrtlogu refleksija. Treba napomenuti i kako je repertoar bio dobro promišljen, budući da je sljedeća pjesma bila nešto življa, glas je i dalje bio u prvom planu, ispreplićući se s elementima etna. Nakon što se publika razbudila, Dojo je nastavila u melankoličnom stilu fingerstyleom na gitari i relaksirajućim sampleovima cvrčaka u pozadini.
Potom se opet dogodila ritmička oscilacija uz unaprijed snimljene minimalističke bubnjeve koji su pridonijeli dinamici pjesme, dok ih je Dunja vješto pratila ne mijenjajući tonove viših žica na gitari, uz pjevnu melodiju na bas žicama. Šesta stvar ujedno je i akustično najzanimljivija te lirski jednostavna, a Dunja je odlično kontrolirala glas pjevajući „Call me the white witch“ i upravo kad se publika dovoljno uživila u atmosferu, kantautorica se pobrinula da otkloni jednoličnost posegnuvši za synthom. Završetak nastupa, ujedno je bio i njegov klimaks – Dunja je uključila distorziju i efekt jeke i izvela novu pjesmu u kojoj je možda najviše podsjetila na ranije pjesme PJ Harvey s kojom je nerijetko uspoređuju. Ipak, komplimente treba izgovarati s određenim oprezom i spustiti se na zemlju jer Dunja definitivno nije PJ Harvey (iako u određenim pjesmama evocira njezina djela, što se može protumačiti pohvalnim utjecajem, a ne poistovjećivanjem) niti Thom Yorke pa ni Patti Smith, iako je neupitno na dobrom glazbenom putu.
Oko pola 1, počela je svirka najiščekivanijeg benda večeri, Ti. Iako nije prošlo puno vremena otkad su posljednji put posjetili Zagreb (svibanj, Tvornica Kulture), odaziv je bio sasvim solidan. Odlično raspoloženi, Ilija i Trajče su napomenuli kako se u Zagrebu osjećaju „kao doma“, a ta udomaćena opuštenost najviše se očitovala na Trajčevljevom ponašanju tijekom koncerta koje je graničilo s pozitivnim divljaštvom konstantnih grimasa, skakutanja i plesa. Prva pjesma bila je, kao i u Tvornici, svojevrsna himna tuzi (najgore su te pjesme koje zvuče radosno, a tekst je pjevna depresija), publici dobro poznata, „Ja tebe nemam“, s EP-ja „Koliko dana“. Pratila ju je pjesma makedonskog teksta „Ke izgoram“ s albuma „Vidimo se!“, nakon koje su izveli naslovnu pjesmu s aktualnog albuma „Život u dvoje“. Tu je već bilo jasno da bend neće forsirati isključivo posljednji album, što je dokazala i sljedeća „Koliko dana“.
Ti je jedan od onih bendova koji podjednako dobro zvuče na glazbenim prijenosnicima i u live izvedbama. Pjevnost i melodičnost koje odlikuju njihovo stvaralaštvo kontriraju određenoj nostalgičnosti prizvuka pjesama, ostavljajući slušatelja u ugodnom položaju, između radosti i melankolije. Nije od viška napomenuti kako ovog puta nije bilo popratnih vizualnih sadržaja koji bi upotpunili ukupan doživljaj dodatnim daškom psihodelije. Psihodelični efekt dodatnom su energijom zamijenili nikad bolje raspoloženi Ilija i Trajče. Uslijedila je „Pravi čas“, iskonski pozitivna stvar, bez primjesa gore spomenute melankolije koja se, ipak, uvelike javlja u sljedećoj „Da ti želim dobra jutra“, jednoj od popularnijih pjesama benda uopće. Vjerojatno je ovakav raspored pomno isplaniran, budući da je nakon hita došlo vrijeme i za izvođenje novog materijala. Isti se sveo na čisti instrumental, ali nije pokvario atmosferu, dapače, publika je iznimno dobro prihvatila nešto žešći zvuk koji je presjekao dotadašnju nježnu melodičnost. Potom opet povratak na prvi album uz pjesme „Kocka je bačena“, „To su samo reči“ i „Naša drama“, od kojih je druga navedena već na samom početku prepoznata od strane publike i klasično je vrhunac njihovih koncerata.
Standardni dio koncerta priveli su kraju uz „Vreme ne postoji“, „Smejem se“ i „Vidimo se“, od kojih je prva s posljednjeg albuma, druga s debitantskog, a treća s EP-ja, što je još jednom pokazalo šarolikost repertoara. Uslijedio je bis i izvođenje još jedne pjesme, „Kako da joj kažem da mislim na nju“.
Na kraju, ostaje za zaključiti kako je sedmo izdanje Dozvoljenog Četvrtka, unatoč svim preprekama, pružilo dobru atmosferu i ponudilo bendove od kojih zasigurno možemo još puno toga očekivati.
