Potoci znoja poplavili Vintage uz Cannibal Corpse
29.04.2016. 11:28
Teško bi bilo zagriženog metalca odvratiti od brutalne svirke koja se sinoć dešavala u Vintageu, a jedini način bi možda bio nedostatak karte. Naime, Vintage je bio rasprodan, ali dalo se prva dva benda pogledati u miru. Pušenje je bilo zabranjeno, a za očekivati je da je WC bio u gustom dimu, skroz simpatično. Sve je počelo na vrijeme, treba pohvaliti takve stvari! Nema van, blage tenzije i naguravanja, ali sve su to ublažile krvoločne navale death metala.
Prva je na redu bila talijansko-norveška kombinacija Hideous Divinity. Petorka je imala zadaću ugrijati tada malobrojniju publiku, a njihovog entuzijazma nije falilo. Bubnjarski set Cannibal Corpsea je mirovao u pozadini, a pozornica je bila preplavljena pojačalima. Ipak, dečki su imali dovoljno mjesta, a krasile su ih zgodne Hideous Divinity košulje. Kada bi njihovog bubnjara vidjeli na ulici, ne bi nikada pomislili da je sposoban za takve technical vratolomije, izgled itekako vara. Kombinacija je zvučala poprilično dobro, ali nisam osjetio tu technical-death stranu koju sam očekivao. Našlo se i u žičanom odjelu vratolomija, bez pogovora. Više je vuklo na nekakav brutal death s dosta dramatičnih trenutaka koji su predviđeni za totalni kolaps civilizacije i intenzivno povezivanje s unutarnjim primatom. Iako mlaka publika, pjevač je dao sve od sebe da je podigne, ali eto, svi su došli na Cannibal Corpse. Činilo mi se da ih njihove slušalice sprječavaju u kretanju, odnosno mahanju glavom. Tehnika uzima maha, a doimaju se statično, osim pjevača. Daleko od nezanimljivog, HD je odsvirao više nego pošteno. Da su headlineri nekog manjeg koncerta, sigurno bi dobili pažnju koju zaslužuju.
Hideous Divinity © Roberto Pavić
Bubnjarski set se deinstalirao, složio se sljedeći - i brazilski Krisiun je ubrzo počeo svirati. Stvarno, sve se odvijalo otprilike po satnici. Krisiun je svirao malo duže od prethodnog benda, a sama glazba je bila puno bolje pozdravljena. Ponegdje bi se stvorio kakav mosh pit, a bend se velikodušno zahvaljivao. Zanimljiva je stvar da su trojica članova braća, a razlikovali su se najviše po živopisnim tetovažama, inače bi možda rekli da je sve isti frajer. Kosati i napumpani, sviraju old-school death metal, ali su se činili tako dragi. Sviraju dosta dugo (točnije od 1990-e) i vjerujem da im je glavna vodilja ljubav prema publici i ono što im je dosad pružila. Možemo ih nazvati jednim od manje poznatih dragulja death metala. U svakom su se udarcu i rifu mogli osjetiti bijes i ljutnja koji su bili prisutni u ranijim fazama ovoga žanra. Bas gitara je bila ukusno distorzirana, sreća je što se nije ugušila u navalama brutalnosti koji su dolazile od bubnjara i gitarista. Pjesme se bile dobro poredane, prvi dio možemo nazvati primitivnim i sirovim. Negdje na sredini su oslobodili svoju technical stranu, a čulo se pokoje sweepanje i teži-za-držati akordi basista/pjevača koji su stvarali pozadinu. Na kraju su se vratili korijenima i ponovno pustili s lanca sirovi death metal. Glazbu je odlično kompletirao pjevač svojim prljavim growlovima. Zvučali su ništa manje od savršenog za trganje koje je njihova glazba. Krisiun su bili brutalni, sirovi, utrenirani...Pogreška je podcijeniti Brazilce u sferi ekstremnog metala.
Krisiun © Roberto Pavić
Gomile i gomile znojnoga mesa. To vas je moglo očekivati kada bi se odvažili pobliže pogledati američke legende Cannibal Corpse. Neki bi možda rekli da je ovakva glazba već zastarjela, ali činjenica je da su itekakva pojava. Njihovoj kvaliteti/popularnosti svjedoči to da su bez problema rasprodali Vintage i horda nabrijanih obožavatelja koji si nisu dali odmora na većini pjesama. Setlista je bila duga i zadovoljavajuća, a činilo mi se da su nove stvari prolazile bolje od starih, primjerice "Sadistic Embodiment" i "Ice-Pick Lobotomy". Vjerujem da Corpsegrinder nije izgovorio niti jednu cijelu riječ dok su trajale pjesme, ali to nije nešto novo. Prezentacija njegovih vokala je svejedno bila dobra, a krasi ga jedan od ponajboljih screamova u death metalu (po mome mišljenju). Umarao se i ponegdje samo preletio ono što bi trebao pjevati, ali svoju ulogu frontmena očito shvaća ozbiljno. Bio je strašno aktivan, radio face, neprestano mlatarao glavom, a prestao bi mlatarati samo kada bi trebao nešto otpjevati. Može se reći da su to njegovi zaštitni znakovi, a bio je i komičan u stankama između pjesama. Rugao se publici, ali nikako zlonamjerno. Zna što treba da bi je pridobio.
Cannibal Corpse © Roberto Pavić
Rekao bih da je najsporija stvar koju su svirali bila "The Wretched Spawn", a ostatak je bio primjeren samo najodvratnijem krvoproliću. Rifovi su tu najvažnija stvar, ali su se gubili u buci. Ponegdje bi neki dio zvučao krivo, no njihove pjesme su toliko brze da vas jednostavno nije briga. Neki nedostatak bi bio ubrzo pokriven, odmora nema. Za zvuk nemam druge riječi osim, masnoća. Unatoč ponekoj nejasnoći, rifovi su se probijali do vas, željeli vi to ili ne. Bas gitara je bila itekako primjetna, a bio je užitak vidjeti prste Alexa Webstera kako peglaju. "I Cum Blood" je najavljena kao lijepa romantična pjesma, poslije nje je bila njihova vjerojatno najpoznatija "Hammer Smashed Face", a negdje u sustainu su odlučili odsvirati i "Devoured by Vermin". Strašno im hvala što su nas počastili s još jednom stvari, ali "Hammer Smashed Face" bi po mome mišljenu uvijek trebala biti zadnja. Jednostavno zatvara koncert savršeno, a u vama ostavlja nevjerojatan osjećaj zadovoljstva i ništa ne može to nadmašiti. Cannibali sviraju jako dugo, ali nije se dogodilo sviranje preko volje ili uz manjak entuzijazma. Stariji su, no samim time samo opasniji. Ne kilave i stvarno daju sve od sebe da zadovolje publiku. Ja sam otišao poprilično zadovoljan i sretan.
