Swans se u Tvornici kulture oprostili sa stilom
27.10.2016. 16:52
Tvornica je sinoć već pri prvom bendu bila ugodno popunjena, a oni su bili Anna von Hausswolff i njena dva pratioca. Ona sa akustičnom gitarom i masom efekata, oni također s masom efekata, ali jedan sa električnom gitarom, a jedan na semplovima, ritmu i koječemu još. Talentirana grupa u svakom slučaju, po stilu glazbe slični headlinerima, ali opet dosta drugačiji. Anna ima stvarno divan glas, ide prema onom indie-vještica-proročica stilu, ponegdje me podsjetila na Chelsea Wolfe iako Anna ima zericu svjetliji glas. Glazbe je to drone, indie-rock ili kako se to već naziva, a oscilira između tihih trenutaka sa Annom i masnih riffova izmjenjenih od strane raznih pedala. Rekao bih zgodna glazba, najviše me je pak impresionirao njen glas koji je velik i prodoran i kao da vam proriče sudbinu, a ona je dosta mračna. Mogla se osjetiti i koja vibracija, ali prave vibracije i potresi su tek slijedili.
Prije drugog dijela je ekipa pobjegla u mali pogon na cigarete, a u blizini je stajao i Cristoph Hahn, lapsteel gitarist (oni koji neznaju, gitara u krilu). Smješkao se i pozdravljao, pričao s ljudima, a u džepu mu je bio spreman češalj da još malo zaliže tu sijedu kosu.
Između dva benda je u Malom pogonu svirao osječki Dalstroy i nažalost nisam popratio njihov nastup jer je stvarno bilo prekrcato. Ono malo što sam uspio čuti usudio bih se nazvati ugodnim groove-noise-rockom, a ako to nije stvar, isprike. Jednom ću ipak doći koncert pa imati precizniji dojam.
Nismo dugo čekali i New York šestorka, Swans, se popela na pozornicu. Falio im je jedino „dodatni“ bubnjar Thor Harris sa svojim delikatnim ksilofonima i malo manje delikatnim gongovima, no to ne znači da smo bili zakinuti za uobičajenu predstavu jer predstava je itekako bila i imala je glasne, prodorne i vibrirajuće kvalitete. Pretpostavljam da sam oglušio tokom godina, ali uvijek su mi koncerti nekako tihi, još uvijek možeš pričati s ljudima dok traje, a obećana agresija bude nekako mlaka. Ljudi moji, kada se bas bubanj prvi put oglasio, znao sam da sam na pravom mjestu da riješim upravo tu boljku. Swansi su glasni, a svaki ton ili udarac se itekako osjete. Svirali su preko dva sata. To struji kroz vas, postaje dio i umire pod navalom novog zida zvuka. Više od svega, Swansi su iskustvo, a najradije bih da sam zabio glavu u te silne Mesa Boogie koji su brundali i drečali. Glazba Swansa je mračna, mistična i kaotična. Uzima od elektronike i industriala, uzima od noise-rocka i čistog noisea, a sve što uzme, poštambilja na svoj način. Ekipa je to predvočena Michael Girom, a stari je lisac eksperimentalne glazbe u ovoj inkarnaciji Swansa okupio staru ekipu i novu krv, konkretno, Christopher Pravdica na basu i Paul Walfisch na klavijaturama.
Odlično su se integrirali u bend, Walfisch je čini se veliki fan Swansa tako da je izgledao kao da je u transu cijelo vrijeme i neumorno prebirao po tipkama i efektima. Pravdica je basist od 2010., poznat zagrebačkoj publici, a dužnost mu je puno veća nego u nekom klasičnom bend okruženju. Držao je taj ritam kao nitko drugi, palcem, prstima ili trzalicom i to je tako dobro radio da se na njega moglo, uz poštovanje, totalno zaboraviti da postoji. Znao sam si pomisliti, „Majketi, on to još uvijek drži“, a nije lako, a zvuči tako dobro. Blago distorzirani i nevjerojatno topal ton Fender basa vodio nas je i držao za ruku da ne poludimo. Već spomenuti Christoph Hahn je doslovno silovao svoje gitare uz zli osmijeh, gotovo sadistički, a kašljao je poprilično često, tako da svaka čast na performansu tokom bolesti. Tek kada pratite njega i glazbu čujete kakav utjecaj ima na istu, ti blues prijelazi u visoke tonove uz pomoć one metalne kapice za prste, pravo sanjkanje po vratu gitare. Više od svega, interesantna je njihova komunikacija. Jedan pogled može odvesti pjesmu u skroz drugom smjeru. Ne u smislu improvizacije, iako je i toga bilo, ali sirova količina pripreme je više nego očita i itekako impresivna. Drugo ne bi očekivali od ovakvoga sastava, ali suočeni s takvom razinom sirove vještine, intuicije i brige oko tempa i dinamike, dobro se zapitate i sumnjate u vlastite sposobnosti muziciranja. Onaj moćni bas bubanj je u vlasništvu bubnjara Phil Pulea koji je bio doslovno skriven iza svog seta i reda pojačala, a kada bi se oglasio to je zaista prštalo i oduzimalo vam tlo pod nogama lepezom tomova.
Bubanj u Swansima ima malo drugačiju ulogu, dosta minuta neke pjesme nose ostali instrumenti, pogotovo bas, a kada Puleo krene, on podebljava i čini glazbu još masivnijom nego što je. Gitaristi Michael Gira i Norman Westberg su imali krasnu igru između sebe. Gira preuzima ritam i tvrde akorde koje svira tako da se jasno čuju sve žice koje udara, a kada želi, oni su duboki i razarajući i na sličan način kao bubanj i bas dolaze do vas i tresu vam kosti. Westberg je meni zanimljiv gitarist jer ima malo drugačiji pristup, npr. svira akorde odozdola prema gore, a to radi da njegov dio buke zvuči kričavo i napadno. Upravo je to taj štih glazbe Swansa, napadna je i kao da vas želi oterati. Dogodilo mi se čak da me oblio hladan znoj tokom njihovoga nastupa, a po Googleu je to znak straha i anksioznosti. To je buka, ali prekaljena, divna, promišljena i agresivna buka koju doživljavate skup sa svim nuspojavama koje se mogu pojaviti. Gira je zavijao poput kakvog šamana pri ritualu, dramatično mahao rukama i preuzeo posao komunikacije s publikom koja se svodila na „Thank you“ i „We'll see you again“. Kada prozbori, njegov glas reže tu buku, odvodi vas negdje drugdje, kao da je totalna suprotnost onome što se svira, a glas zvuči sirovo, zavijen u nekakav oblak misticizma. Slabo se smješio, totalno uvučen u taj koncept Swansa i zajedno sa ostalim članovima potpuno koncentriran na glazbu i gdje, tko, kako i zašto upada. Ta koncentracija i spomenuta suptilna komunikacija između članova je potvrda da to nije samo buka. To je brija koju si svatko sam skroji, a Swansi su ovdje da vas gurnu preko litice. Prvo će vam ipak razoriti uši.
