M.O.R.T. moćno u Tvornici
08.10.2016. 18:29
M.O.R.T. je prošle noći svirao u Tvornici Kulture. Nije im to bio prvi put da tamo nastupaju, ni blizu. Ali je ipak bio najposebniji do sad, iz razloga što su, punih 13 godina od osnutka benda, došli do stadija da se mogu samostalno odvažiti na taj izazov. Važnost samostalne velike Tvornice u očima kako publike tako i glazbenika, čak je više simbolička nego ikakva druga. To je baš onako neki "milestone" u karijerama ovdašnjih izvođača, statusni simbol svoje vrste. Jednom kad napuniš Tvornicu, ušao si u prvu ligu, velike dečke. M.O.R.T. ju jučer doduše nije napunio, ali ju je vrlo ugodno popunio. Povod cijeloj stvari je bila promocija novog albuma "Tužna Kocka", ako niste znali.
M.O.R.T. je iz Sinja, to je stvarno opće poznata informacija. Ono što je možda nešto manje poznato, to je činjenica da Sinj osim M.O.R.T.-a ima još masu bendova, dosta živahnu scenu. Jedni od tih su Darkvud, sasvim logično odabrani za predgrupu jučer. I oni su, naime, ove godine za Croatia Records izdali album "Razmišljanje u okviru", prvi službeni nakon deset godina benda. I dok to izdanje kad ga čovjek sluša doma zna preći u polu-uspješne pokušaje pošalica, uživo su ljudi definitivno zadovoljili.
Sviraju razne stilove, jedna stvar je čisti psihodelični rock, druga čisti funk, treća čisti country-rock i tako dalje. Ono što se mora primjetiti, to je da nam prilikom te šetnje kroz žanrove niti u jednom od njih nisu podarili nešto što već nismo čuli, drže se nekoć davno utabanih staza bez želje za eksperimentom. No, to i nije neka velika zamjerka jednom kad imaš tako usviran i vidno raspoložen bend pred sobom. Jednom su se stvari ipak definitivno odmakli od norme, to je činjenica da im pjevaju klavijaturist i bubnjar (inače braća) dok gitarist i basist šute. Ne samo da su braća ta dva momka, nego imaju u biti i dosta slične boje glasa, tako da me to dovelo do par konfuznih situacija gdje sam ih bio spreman optužiti za playback ili barem trbuhozborstvo.
Od strane publike su bili dočekani nerealno dobro. Ne mislim pritom da smo nužno stagediveali, klečali, ritali se uokolo i radili kolutove, ali smo se okupili u velikom broju, pružili im glasnu i srdačnu podršku, usto čak i plesali. A previše sam puta doživio dijametralno suprotnu atmosferu na Tvorničkim predgrupama da ovo onda ne bih smatrao nerealno dobrim. Dio objašnjenja leži u tome što se činilo da je poveći postotak okupljenih iz Sinja, pa je ta lokal-patriotska linija prevagnula da se uđe na vrijeme. I neka je, vidjelo se na momcima iz Darkvuda da su vrlo zadovoljni, baš kao što smo i mi bili njima. Dobronamjerni savjet (zašto si, pobogu, utvaram da sam u poziciji da ikome dijelim savjete?) bi bio da ipak drugi put ispolje malo više energije na stejdžu, čisto što se tiče fizičkog dijela priče. To naročito ide klavijaturistu, nedostaje mu stage presencea. Darkvud ima sasvim opipljivu količinu hitoidnog potencijala u svojim pjesmama, a ima i braću iz M.O.R.T.-a koji im na ovaj način daju još malo vjetra u leđa, tako da se cijenjeni čitatelj ne treba iznenaditi ako u skorije vrijeme bude sve češće slušao i čitao o tom bendu.
Mladiće iz M.O.R.T.-a se sve do pred kraj Darkvudove svirke moglo vidjeti kako sa širokim osmijesima na licima stoje u publici i uživaju. Izgledali su opušteno i spremno za dernečenje. Doduše, uvijek tako izgledaju. Ima biti da je do tog "sinjstva" u njima, teško da ćete upoznati bend koji je do te mjere neposredan i "prirodan". Pogotovo među popularnim izvođačima, u koje oni sad već neupitno spadaju. Na stejdžu su se pojavili u 22 i 45. Dolje ih je čekalo nekih 600-700 ljudi, a pozitivnu napetost i uzbuđenost su mogli namirisati i prehlađeni. Za otvaranje je poslužila "Grli me iz pluća", i odmah je izbila divlja šutka i kaos, a određena količina ljudstva je poprimila one klasične poze s M.O.R.T.-ovog koncerta kad se kriviš pod neobičnim kutevima i pokušavaš obujmiti cijelu glavu dlanovima jer te svaki akord previše gađa da bi se mogao ponašati ikako drugačije.
Kad su zasvirali "Draga majko", pomislio sam da će se odlučiti za onu Pipsovsku metodu da nam naprosto odmah isporuče cijeli novi album, pa nas onda išamaraju s best of arsenalom u drugoj polovici giga. Iskreno, smatram da to uopće nije tako loša shema, jer iako prvi dio prođe u nešto kazališnijoj atmosferi, u drugom se uspije doseći taj "ekstatluk". M.O.R.T. se ipak nije odlučio za to, svako toliko bi ubacili neku stariju stvar među valovima novih.
Odsvirali su ih, čini mi se, sve osim Jotipove farme. Naravno da su najbolje bile dočekane Na cesti i Plamen što kriješ, iz prostog razloga što ih narod zna. Znate, to je taj vrlo učestali problem s promocijama albuma. Možeš ti te stvari odsvirati najbolje moguće, ali i dalje ćeš teško postići onu atmosferu koja bi se dogodila da su pjesme opće poznate. Jednostavno je i sasvim logično, kad čovjek prvi put čuje neku skladbu, prirodna reakcija mu je da stane i sluša, a ne da divlja. Da se ne lažemo, i ovaj jučerašnji koncert je podlegao tom sindromu. Kako je odmicao, malo pomalo je opadao u intenzitetu i razvodnjavao se. Dijelom je to bilo i stoga što John, inače neopisivo zanimljiv, duhovit i karizmatičan frontmen, jučer nije uspijevao razgaliti ljude svojim forama i monolozima (koji su onda posljedično bivali sve rijeđi) te ih onda na taj način još malo pridobiti na svoju stranu.
Svirački je to sve i dalje bilo odrađeno ne samo bez greške, nego i jebeno moćno, o tome nema spora. I to da su stvari s "Tužne Kocke" barem jednako dobre kao i sve im do sad, to je isto neupitna istina. Već za pola godine – godinu ćemo srasti s njima, doživljavati ih svojima i moći se do kraja opustiti u njihovom prisutstvu. Mislim, nije li svako upoznavanje malo suzdržanije i ozbiljnije? Ne možeš se odmah čovjeku (pa ni pjesmi) početi beljiti u facu, prepast će te se. A ima nešto i u tom velikom stejdžu, znate. Ne morate se složiti sa mnom, ali M.O.R.T.-ova glazba igra na kartu da te opizdi šakom u želudac. To joj je modus operandi, glavni potez. E sad, nije lako dosegnuti želuce jednom kad si tamo negdje visoko i daleko, kao što su oni bili jučer.
Najslabiji M.O.R.T.-ovi gigovi su mi Tvornice i Velesajmovi, a ponajbolji SC i Rock Klub Ribnjak. To ne može biti slučajno. To su prizemni ljudi, dečki s klupice iz parka. I sasvim je logično da se bolje i prirodnije osjećaju kad im je narod na dohvat ruke. I kad se na bisu na "Austriji" svi mogu popeti na stejdž i zajedno s njima praviti kaos. Oni žive za to, zbog takvih trenutaka postoje. Jučer u Tvornici to nikome nije palo na pamet, bila je to najkraća "Austrija" ikad. I to je ta jedna jedina možebitna prepreka koja još stoji na putu M.O.R.T.-ovog prelaska u kategoriju "dinosaur". Taj dojam kao da ni njima nije baš do kraja jasno kako su završili na stejdžu toliko velikom da ne mogu ni nazdraviti s prvim redom.
Svirka je trajala stotinjak minuta, a dužna pozornost je bila pridana i prvom albumu, s kojeg smo čuli "Invalide", "Lucifera", "Samo se ti smiji", "67 sati bez sna", "Tango", "Austriju" i sad već definitivno kultnu "Mali Isus". Zanimljivo je bilo čuti kako se baš za tu pjesmu tijekom cijelog koncerta zalažu desetci ljudi svojim molećivim uzvicima, očito stvar ima taj X-faktor zbog kojeg svatko smatra da je baš njegova. Šteta što je došao na samom kraju, to je bio svojevrsni vrhunac koncerta. Koncerta koji ljudima koji M.O.R.T. prate nešto duže i intenzivnije sigurno neće ostati u sjećanju kao najbolji, ali to je samo stoga što smo od njih navikli na eksploziju podražaja od koje se pleše na rubu srčanog udara. Uvijek sve ovisi o tome s kakvim očekivanjima uđeš. Od M.O.R.T.-a se jučer, kao i uvijek, opravdano očekivalo jako puno. A kad su očekivanja velika a ti uspiješ ne razočarati, i to već nešto znači. Letvica se malo zatresla, ali ipak su je, baš poput Blanke Vlašić, preskočili uz pomoć Malog Isusa.
