Pridjevi live nastupom nadmašili sva očekivanja
17.03.2015. 16:18
Jučer su u sklopu glazbenog programa “Začarana Močvara” u Zagrebu premijerno nastupili Pridjevi, za koje je mnogobrojnu publiku zagrijao instrumentalni post-rock/indie/psychodelic bend Mokre Gljive. Na prostoru Trnjanskog nasipa dočekalo nas je nešto što nismo očekivali – gužva. Mnogobrojna publika kao da je mogla predosjetiti da će koncert u Močvari atmosferom i kvalitetom izvedbe nadmašiti sva očekivanja.
Početak jučerašnje koncertne priče započinje ciganskim nojzom Mokrih gljiva. Dok su publici predstavljali svoj EP Sretni Isus, ekipa se još uvijek skupljala ispred i unutar zagrebačke Močvare. Sudeći po reakcijama posjetitelja, svirka je bila bučni, psihodelični doživljaj s pozitivnim prizvukom te su takvim preludijem uspješno najavili glavni bend večeri – Pridjeve.
Već spomenuta, neočekivana gužva sama je po sebi dizala atmosferu i prije nego što su članovi posade zvane Pridjevi stupili na binu, a početkom njhovog nastupa, raspoloženje ispred pozornice gradirano je raslo. Pjesma “Ako je” na samom je početku pokazala kako slušatelj treba napraviti znatnu distinkciju između zvuka benda na nosačima zvuka i onog prilikom live izvedbe. Glavni odgovorni za spomenuto su definitivno Andrija Santro (Bamwise), Erol Zejnilović (Kries, ABOP) i Levi (ABOP). Svojim su naknadnim priključivanjem bendu pridonijeli instrumentalnom raznolikošću koja čitav doživljaj, kada izvedbu slušamo uživo, čini harmonijski zasićenijom. Dok prilikom “kućnog” slušanja nakon izvjesnog vremena (oko polovice albuma) možemo dobiti dojam monotonije, kao i osjećaj da Ninin i Ivanin glas jedan drugom čine psihodeličnu jeku jednoglasja, live izvedba predstavljala je nešto potpuno drugo. Iako sličnog izričaja, svaka pjesma značila je jedan svoj zasebni svijet, galaksiju psihodeličnih zvukova u kojoj se jasno mogao razabrati svaki instrument, a glasovi Nine Romić i Ivane Picek izvrsno su se nadopunjavali. U dijelovima u kojima je Ivana pjevala iznimno visoko, do izražaja je dolazila Ninina dublja boja glasa te su zajedno, ukomponirane sa zvukovima basa, gitare, bubnjeva i klavijatura činile divno ukomponiranu, skladnu cjelinu.
Foto: Sound Report / Pridjevi
Uslijedila je “On je jesen” koja svojim dubokim, turobnim tekstom nije uspjela pokvariti pozitivnu atmosferu. “Svijet na dlanu”, kao najkraća traka s albuma, u svoje je nepune tri minute uvela još više dinamike u redove rasplesanih slušatelja; a vokalistice su svojim pokretima uspjele pronaći savršen balans između brzog ritma udaraljki i nešto sporijeg tempa pjevanja. Uživljenost je rezultirala trenutkom simpatičnosti – Nininim nabijanjem kapuljače na glavu uz ples (nešto što je teško bilo zamisliti slušajući Daljine, Ptice ili Stablo) i Ivaninim stavljanjem sunčanih naočala, iako je bio mrak. Efekt jeke pospješio je ukupnost sve te prisutne psihodelije, a prilikom te pjesme, reflektori su na trenutke svijetlili komplementarnim bojama, kao da pokušavaju naglasiti prisustvo reda i strukture unutar kreativnog nereda skladbe.
“Lucifer i ja” jedna je od najbolje prihvaćenih pjesma od strane publike pa se tako moglo čuti skladno pjevanje u prvih nekoliko redova. Uslijedile su “Danas” i “Tužna”; od kojih mi je potonja pomalo spustila raspoloženje – ne jer je loša, nego jer je bila toliko dobro izvedena da su me stihovi poput “tužna je sreća koju sanjam” odveli u neku patetičnu dimenziju promišljanja i kontradiktornosti. Zaključila sam da se tek u live izvedbi ova pjesma može u potpunosti doživjeti.
Na kraju koncerta, nezasitna publika zazivala je Dina i ekipu nazad na stage, što je bend i učinio. Odsvirali su još tri stvari, od kojih je prva ponovno bila “Ako je”. Pa, da se izrazim u revijalnom tonu spomenute pjesme – ako je ovaj koncert bio samo san, zanima me kako li je to Dino Santaleza uspio tako divno odsanjati i na hrvatsku scenu lansirati nešto što joj je očito bilo prijeko potrebno.
Tekst: Ivana Belošević
