Koncerti

Alternativa na benkovačkoj Vlajternativi

Alternativa na benkovačkoj Vlajternativi

"Pa dobro, kog ćeš vraga u Benkovcu?", upitaše me poneki kad sam im ukazao na činjenicu da napuštam obalu i idem prema tom gradiću na razmeđi Bukovice i Ravnih Kotara. Ah ti poneki, vidi se da nisu u toku. Razlog je dakako bila Vlajternativa. Šesta po redu Vlajternativa, festival koji svakog ljeta na jedan dan uspije okupiti zanimljiva imena alternativne scene i ponuditi Benkovčanima i gostima par raznovrsnih glazbenih poslastica. U biti, nekako Benkovac i "poslastice" ne idu zajedno. Točnije bi možda bilo zaključiti kako su izvođači bili kvalitetno miješano meso.

Nije me iznenadilo kad me u busu Split – Benkovac na postaji Šibenik probudilo par poznatih mi tamošnjih faca. Ispostavilo se da nisu jedini lokalci koji su se odlučili na taj izlet, tako da su po sastavu publike u prvim redovima ova Vlajternativa i nedavni šibenski Regius ispali vrlo slični. Autobusni kolodvor u Benkovcu izgleda kao da nije u funkciji još od rata, tako da sam od tamo brže-bolje odšepesao do najbližeg kafića kako bih svjedočio velikoj pobjedi naših rukometaša protiv Francuske. Vrijeme do početka Vlajternative se još dalo prikratiti zanimljivim festivalom starih glazbala i napjeva na koji sam nabasao na glavnom gradskom trgu. I taman kad su neki klinci demonstrirali dugopoljsko dječje kolo a ja završavao petu čašu bambusa, učinilo mi se da odnekud dopiru zvuci Rizola.

Bio sam, kao i uvijek, u pravu. Rizol je bio prvi bend. Nisam nešto ludo vezan uz taj svoj kvart, ali ipak mi simpatiju prema Rizolu dodatno podebljava činjenica da su iz Španskog. Samo eto, dok danas s mobitela kvartovske ekipe na klupici u parku dopire neka kriva muzika, devedesetih je na istom tom mjestu s neke kazete derao MC5. Previše romantiziranja, znam. Pređimo na stvar. Rizol je stari bend, i sviraju staru muziku. I to je u biti glavni njihov problem. Sami po sebi su prilično izvrsni, ali u 2016. u Hrvatskoj nema baš mlađarije zainteresirane za taj proto punk/hard rock đir. To je naprosto tako. Majstore iz Rizola to ni najmanje ne sprječava da guštaju u svom reunionu (nisu svirali još od devedesetih), opet su odrokali vrlo nadahnut koncert. Bilo je, dakako, dosta stvari s nedavno izdanog albuma Strategija. Mora se primjetiti da su stare stvari ipak energičnije i nešto bolje, a možda se samo radi o tome da treba pustiti novim numerama da malo uđu u uho. Kako god bilo, ovaj bend ima šmeka na bacanje i ja sam totalno na njihovoj strani. To bi se koliko-toliko moglo reći i za ostatak publike koja je za vrijeme njihove svirke brojala raštrkanih 50-100 ljudi što su pristojno zapljeskali kad je trebalo. Što je u biti, za prvi bend, čak i solidna količina feedbacka.

Problema s tim dijelom priče je pak imao sljedeći izvođač, Bad Blood. Nekako najmanje zapažen nastup od svih te večeri, nisu nas uspjeli zaintrigirati. Daleko od toga da se može naći neka bogznakakva zamjerka njihovoj žestokoj thrash metal/hardcore igranci, ali narod je jednostavno vrijeme radije kratio ćaskajući i pijuckajući raspršen po festivalskom prostoru. Bad Blood je već vrlo iskusan i prilično renomiran bend, ali u različitim dijelovima države vrijede različita pravila, svaki bend koji se ikad zaputio na turneju to zna. I oni su netom izdali novi album pa su nam ga malo prezentirali. Taman prilikom jedne od tih novih stvari, pred kraj njihovog nastupa, odlučio sam nakratko zaleći jer me sustizalo višednevno nespavanje. Zadnje riječi koje sam čuo prije nego sam to uradio bile su poznanikove: "Ajde, nek ti kušin bude stina."

Sljedeća scena, dvadeset minuta kasnije, bude me zvuci Porno Suicida. Neka šašava 8-bit muzika s laptopa i kolektivno urlanje sljedećeg stiha – "Neka tebi kušin bude stina, pizda ti materina!". Ništa mi nije bilo jasno isprva, a onda sam se počeo manijakalno smijati nekih pet minuta u komadu. Svašta. To s manijakalnim smijanjem se u biti nastavilo tijekom cijelog nastupa ovog ekscentirčnog tria. Sramota me priznati da nisam do sad bio upoznat s njihovim postojanjem. Gdje ja živim?! U Zagrebu... A Porno Suicid je iz Splita, i ne navraća nam baš često u sjeverne krajeve. Nadam se da će se to ubrzo promijeniti, jer je ta njihova shema prilično ingeniozna i ja želim ponovno na njihov gig čim prije. Vinko Barić (poznati strip crtač i slikar) uzvikuje poludementno-poludovitljive parole i pritom polunezgrapno plesucka svojim kršnim tijelom, dok iza njega jedan lik dozlaboga naspidirano i luđački pogrbljeno prčka po laptopu i isto nešto uzvikuje. Imamo još i momka koji kao svira bongose (ili djembe, što li već) ali je upečatljiviji po tome što se svako malo lupa staklenom bocom po šljemu. Dodajte u sve to i činjenicu da je taj njihov electro pop/punk zarazno zabavan i plesan i imate apsolutno dobitnu kombinaciju koja je rezultirala opipljivijim brojem ljudi u publici i solidnom čagicom. Frontmen je jedan od onih ležerno-lucidnih tipova kakve se da sresti po dalmatinskim krčamama i konobama, tako da je na sebe preuzeo i ulogu voditelja kompletne manifestacije (najavljivao je bendove, jel'). To smatram dobrim potezom, zbilja je bio prilično zabavan.

Kad smo već kod zabave, možemo malo i o Kreši i kiselim kišama. I to zato što će njihov nastup definitivno većini ostati u sjećanju kao najzabavniji moment festivala. Iako već godinama pratim i volim bend, moram priznati da sam ostao pomalo iznenađen količinom dominacije koju su uspostavili nad ostatkom lineupa. Dakle, ljudi je na njima bilo otprilike duplo više nego na drugom najposjećenijem bendu, i svi su skakali, pjevali, pogali i zabavljali se. U mojim je očima nakon ovog koncerta KKK službeno postao velik bend, jer kad si u stanju uraditi takvu štalu u Benkovcu, to onda znači da si na dobrom putu da postaneš "opće dobro", poput jednog Hladnog piva ili Kawasaki 3p-a. Ne spominjem slučajno baš te bendove, jasno je da Krešo i škvadra s njima dijele ciljanu publiku. To je taj punk koji "true punk" ekipa tek sporadično doživljava, dok se istovremeno njime zanose tisuće ljudi koji se ne definiraju kao članovi supkulture. Predstavili su nam ovom prilikom momci novog bubnjara. Da nisu rekli da je novi ne bi se primjetilo, što je valjda dobra stvar. Odsvirali su i koju novu stvar, od kojih se meni naravno najviše svidjela obrada legendarne "Ti si moj hit" Grupe 777. Dugo su svirali, možda i sat i po. Jedino što sam još htio čuti je bilo "Lo Lo Lo" (Na Na Na Josipe Lisac), ali nisam bio te sreće. Obično sam skeptičan po pitanju punk obrada domaćih klasika, ali KKK su i po tom pitanju definitino maheri. I ne samo po tom pitanju, da se razumijemo. Ispeglali su zvuk do kraja i pronašli dojmljiv miks između radiofoničnosti i pankerske žestine i zajebancije. U tome su im, dakako, ponajviše pomogli truba i trombon za koje mi se čini kako iz godine u godine u bendu igraju sve veću ulogu. Vidjet ćemo što će donijeti skorašnji treći album, ali miriši mi na potencijalni uzlet u prvu ligu domaće scene. Svi preduvjeti su tu.

Takvim se planovima pak nikad nije zanosio drugi iz trolista riječkih bendova na Vlajternativi, legendarni Grč. Njihov je izričaj uvijek bio i ostao zakopan u undergroundu, više orijentiran na stvaranje svojevrsnog kulta nego na masovnu prihvaćenost. Uostalom, Grčeve poruke su puno previše mučne i opore da bi ikad i mogle naići na neko opće odobravanje. Za razliku od većine sličnih događanja diljem obale, Vlajternativa mi je ove godine uspjela ponuditi nekoliko izvođača koji nisu nepretano sveprisutni i koje nisam gledao već troznamenkast broj puta. Grč je bio jedan od tih bendova. Ne sviraju često, a mlađahnom meni je ovo bio prvi put da ih gledam uživo. Dojmovi? Intenzivni. Bend vrlo odmjeren i jezgrovit, roka svoju glazbu na razmeđi rocka, metala, punka i industriala i prepušta Zoffu svjetla reflektora. On pak samom svojom pojavom ulijeva neku nelagodu i opasnost, iako ne radi ništa naročito već cijelo vrijeme stoji u mjestu i pripovijeda. Dobro, u nekom trenutnku malo sjekirom cijepa kravlje glave i polijeva se krvlju (ili barem nečim što na krv podsjeća), ali to je ionako nešto što smo znali da će uraditi. Mene je, velim, više "progonila" ta neka čudna, misteriozna aura koju taj čovjek ispoljava. Zoff zna puno toga što mi ne znamo i umjesto da nam to direktno u facu istrese on se poigrava koristeći razne metaforičke poruke i zakučaste pjesničke slike. Ne nailazi to na plodno tlo kod svih, određen postotak ljudi zaključuje kako to sve skupa ništa ne valja i ubrzo odustaje od pozornijeg praćenja. S druge strane, ozareni (gotovo pa zaljubljeni) pogledi prema stejdžu nekolicine sljedbenika iz prvih redova daju do znanja kako je Grčeva misija daleko od uzaludne. Nakon sat vremena su zaključili da smo ionako samo meso koje pomrčina jede i šutke se uklonili sa stejdža prepustivši nas nešto veselijim sugrađanima.

Dobro, prije Belfast Fooda smo imali čast slušati još jedno (ovaj put desetominutno) izlaganje sad već vidno pijanog Barića, ali nitko mu nije zamjerio. Belfast Food su dokazani meštri od fešte, tu nema spora. Ni da mi na sljedećih 5 njihovih koncerata bude dosadnjikavo kao na ovom, neću zaboraviti na sve razularene igranke koje su mi u životu do tad priuštili. Ali, kako je ovo izvještaj s Vlajternative, a ne moje općenite refleksije na djelovanje tog benda, ne preostaje mi ništa nego da budem stroži nego što bih želio biti. Naime, stvarno je bilo bezveznjikavo. Parter se već poprilično ispraznio, a ura otkucala tri udarca. Narod je bio umoran i poluzainteresiran, a isto se može reći i za bend. Nisu nas uspjeli, osim u rijetkim trenutcima najvećih hitova, iole animirati, a količina truda i volje koje su u to ulagali je na trenutke podsjetila na naše vaterpoliste protiv Francuza. Kriva je tu i setlista koju su na početku prepunili novim, bezličnijim i manje poznatim stvarima, i poslije se više nisu mogli izvući iz tog uspavanka modea. Najuzbudljiviji dio koncerta je tako bio onaj u kojem se simpatični organizator odjednom ukazao na stejdžu sa rođendanskom tortom iznenađenja za harmonikaša Marka i kćerku drugog člana benda (valjda violinista, nisam siguran). Cura se nakon puhanja u svjećice i zahvaljivanja malo latila i violine i iskamčila posljedično pljesak s najvećom brojkom decibela od svih izmjerenih za vrijeme njihove svirke. Vrijedi zabilježiti još i to da su na kraju iz vedra neba nakratko zasvirali Estradu Živog blata iz nekog razloga. Jesu li namjerno ili slučajno ispremiješali redoslijed svih stihova i na taj način onemogućili uživanje u pjesmi, ostaje nejasno.

Kako je noć već prelazila u jutro kad je Manheim zauzimao pozornicu, ja sam odlučio okoristiti se ponuđenim prijevozom za Šibenik. Nadam se da ne zamjerate. Na Vlajternativi je bilo vrlo zgodno, baš onako domaće nekako. Kad bih išao tražiti zamjerku, ona bi možda išla jedino dijelu publike koji je ušao samo na Krešu i kisele kiše a izignorirao ostale bendove zbog čega je malo patila atmosfera. Sve drugo na svom mjestu – lineup, organizacija, lokacija i cijena ulaznice. Benkovče, bilo mi je drago. Vidimo se opet.

Marin Tomić (Ujak Stanley)
Marin Tomić (Ujak Stanley)

"Meni je najbolje kad mi je dobro."