Koncerti

Mark Lanegan Band u Laubi

Mark Lanegan Band u Laubi

Mračno, mračnije – genijalno!

Veljača nam je u vidu koncerata donijela fenomenalan mjesec, a pred sam kraj istoga kao veliko finale definitivno uvrštavam koncert Mark Lanegan Banda koji se sinoć održao u prostoru zagrebačke galerije  Lauba. Laneganu je ovo bio četvrti posjet Zagrebu otkada je kao gost Twilight Singersima nastupio u Pauku, sada već davne, 2006. godine. Nažalost, zadnja dva nastupa MLB-a sam propustio, ali po svim pričama, ovaj sinoćnji bio je baš taj o kojem će se pričati godinama što slijede.

Večer je započela malo iza 21 sat, skoro perfektno po najavljenoj satnici, s prvom predgrupom, dvojcem The Faye Dunways kojeg čine Fred ‘Lyenn’ Jacques (Lyenn, Dans Dans) i Aldo Struyf (Creature With The Atom Brain, Millionaire). Skupa nastupaju od 2014. godine, a glazba koju sviraju najjednostavnije se može opisati kao mračni psihodelični blues prožet elementima elektronike. Nažalost, publika koja je u tom trenutku još uvijek polagano kapala u prostor, većinom je iskoristila njihov nastup za čašicu razgovora. Uz aplauz i zahvale dvojca publici što su došli ranije da bi ih čuli, TFD je sišao sa stagea na koji se ubrzo popeo drugi dvojac.

Ovaj put, riječ je bila o Duke Garwoodu, dugogodišnjem prijatelju i suradniku samog Lanegana koji je uz pratnju bubnjara Paula Maya pred sve punijim prostorom (te sve većim žamorom publike koja je i dalje nadoknađivala tjedan razgovora) odsvirao svoju kolekciju experimentalnog blues-rocka s nedavno izdanog solo albuma prvijenca Heavy Love. Za samog Garwooda, Lanegan je izjavio kako mu je jedan od najdražih izvođača svih vremena, a jednostavno je vidjeti zašto. Kao i Lanegan, Garwood je pjesnik, a stilski su tu negdje (Garwood je nešto malo sporiji i opuštajući), čemu je dokaz dugogodišnja suradnja na nekoliko Laneganovih albuma, a možda se najbolje doživi na pjesmi „I am the Wolf“, sa najnovijeg albuma Phantom Radio kojeg Lanegan trenutno promovira na turneji. E sad, jedini problem kod sinoćnjeg nastupa Garwooda je ležao u baš toj opuštenosti i laganosti, koja je barem mene lagano uspavljivala s obzirom da je bio petak navečer. Unatoč tome, Garwood je genijalan i toplo preporučujem svima da poslušaju njegov album, pogotovo kad im treba lagana glazba za opuštanje.

Nakon Garwooda i kraće pauze, na pozornicu se popeo Mark Lanegan uz pratnju samo jednog gitariste. Na sam početak pjesme „When Your Number Isn’t Up“, ekstaza publike rezultirala je velikim aplauzom. Već poprilično popunjen prostor Laube, spremno je dočekao povratak glazbenika koji očito ima svoju vjernu publiku ovdje, a zanimljivo je napomenuti da je to većinom starija i odrasla publika u kasnijim dvadesetima pa nadalje. Usljedila je jednako lagana „Low“, nakon koje se na pozornicu uspeo i ostatak benda, te je pravi nastup započeo. Uslijedila je mješavina brzih i sporijih pjesama, pravi presjek Laneganove karijere koja broji zavidnih devet albuma. Uz minimalističku rasvjetu, ugođaj je bio pun pogodak, pri čemu je Laneganov dubok, promukao glas došao još više do izražaja. Komunikacija s publikom je izostala, ali zato svaki puta kada bi tim svojim „mračnim“ glasom između pokoje pjesme promrljao pokoju riječ, publika bi se smrznula te bi se u velikom broju začulo „WOW“. Baš taj vokal je ono što Lanegana čini posebnim i razlog je zbog čega ga ljudi toliko vole. Kao posebno kvalitetne izvedbe, naglasio bih pjesme „Floor of the ocean“„One Way Street“, tijekom koje je dubina vokala dosegla apsolutan maksimum, itekako mračnu „The Gravediggers Song“ te „I am the Wolf“ s kojom je koncert priveo kraju. Prateći bend je zaslužio svaku hvalu radi apsolutne kvalitete i točnosti kojom su svirali.

Nakon koncerta, Lanegan je pozvao publiku da mu se za desetak minuta pridruže kodmerch stola gdje je, iako vidno umoran, iskoristio vrijeme da podijeli pokoji autogram vjernoj publici.

Priču ću završiti samim prostorom koji je sinoć ugostio MLB. Kada sam prvi puta vidio prostor galerije, još prije par mjeseci, nisam mogao zamisliti da bi se jedan koncert ovakvoga tipa tamo mogao održati, ali ekipa iz Žednog uha me itekako ugodno iznenadila. Logistika je bila odlična, garderoba je brzo i učinkovito funkcionirala, isto kao i za potrebu koncerta postavljen šank, a u dvorištu je postavljeno dovoljno Toi Toi WC-a radi čega nije bilo gužve i dugog čekanja na iste. Prostor se akustično pokazao fenomenalnim. Definitivno mi je žao što se neće više od par koncerata godišnje odvijati na istom mjestu jer je Zagreb u Laubi dobio prostor koji itekako kvalitetom konkurira klubovima koji mogu ugostiti 500+ ljudi, pogotovo kad je o akustici prostora riječ. Zvuk je zadržavao kvalitetu gdje god bi stajao u prostoru, što je u zadnje vrijeme rijetkost, a s obzirom da Lauba nije betonska grdosija kao većina prostora, drveni pod i cigleni zid odlično su odbijali zvuk, bez stvaranja neželjenih distorzija.

Tekst: Filip Bušić

Andrea Kovač
Andrea Kovač

Zašto se ne bi drogirali happy endovima?