Laneganova mistična dubina preplavila Tvornicu
27.11.2019. 21:11
Uživo čuti zaista vrlo specifičan bariton Marka Lanegana uvijek je poseban doživljaj sam po sebi. Istovremeno smiruje, raznježuje, ali i razbuđuje te lansira u neku drugu muzičku dimenziju.
Imavši u glavi moj posljednji prekrasni moćni doživljaj Marka u slovenskom Kinu Šiška prije kojih 7 godina, jedino zbog čega sam strepila krećući se prema Tvornici jest da postoji mogućnost da zvuk neće biti na njegovoj razini (ali to mi je i inače jedina fobija za bilo koji koncert). Međutim, moje strepnje srećom su bile nepotrebne zbog toga što je zvuk u Tvornici sinoć bio fenomenalan iz svih kuteva koje sam testirala (ilitiga, širom čitave dvorane).
foto: Mark Lanegan, credit: Zvonimir Bregeš
Kao prva predgrupa svirao je četveročlani zagrebački The Lesser Men koji nažalost nismo imali priliku čuti budući da je ipak posao presudio nestizanje na njih. Oprostite, dečki, vidimo se idući put, ali vjerujemo da ste, interesantni kakvi jeste, dostojno otvorili sinoćnju večer. Dojurili smo na The Membranes, utjecajan britanski underground post punk bend iz 80-ih nedavno ponovno oformljen. Bili su odlični i vrlo energični, a najviše me se dojmilo to što su, bez obzira na svoje godine, zaista dali sve od sebe - koliko u sviranju i čitavoj interpretaciji svoje glazbe, toliko i u pokušajima “dobivanja” publike.
Fenomenalan Mark me već pri dolasku na stage svojom pojavom malo podsjetio na kombinaciju Nicka Cavea i Toma Waitsa. Ovo nikako nije apsolutna usporedba s njima, već samo pokušaj vizualnog dočaravanja jer ipak nam je Mark poseban i svoj. U tamnom odijelu, poluduge kose i s naočalama debljih okvira nataknutim na nos, mirno je došetao na stage sa svojim bendom. Od prve stvari bila sam izuzetno zadovoljna kvalitetom zvuka i sretna što će biti na svom mjestu. Prigušena svjetla i tamni romantičarski ambijent odlično je pratio bendov stil. Ono što mi je bilo iznimno drago uočiti bila su nasmijana lica posjetitelja kojih se skupilo za prepunu Tvornicu. A bilo ih je raznih godina, čak možda nešto više starije garde bendovih godina.
foto: Mark Lanegan, credit: Zvonimir Bregeš
Prvi dio koncerta bio mi je nekako više suzdržaniji, dok je u drugom dijelu atmosfera podignuta na puno višu razinu. Em što se tiče benda, em što se tiče uživljene publike. Koncert je trajao dva sata i imali smo prilike čuti krasote poput “Hit the City” i “Bleeding Muddy Water” već u prvom dijelu. Obradovali su nas i s prekrasnim “One Hundred Days”, “Riot in my House”, “Night Flight to Kabul”... Mark nije puno komunicirao s publikom, zapravo nam se prvi put obratio tek oko šeste pjesme s kratkim zahvaljivanjem. Na pozornici ostavlja dojam mistika, a istovremeno i gospodina koji se fokusira upravo na ono što je najbitnije u trenutku izvedbe, a to je interpretacija vlastite glazbe.
Glazba Marka Lanegana odiše atmosferičnošću, dubokim notama i emocijama, te možda zbog toga niti nije potrebna pretjerana verbalna komunikacija s publikom između pjesama. Pri izvedbi svake pojedinačne pjesme prenosi se dubina, dok gitara priča svoju priču i često zvuči kao da i sama pjeva. Starije stvari su meni osobno nešto dublje, često i malo divlje, ali u Laneganovom smislu. Možda prije jače i moćnije nego divlje. Album “Somebody's Knocking” koji je bend došao u Zagreb meni nije ništa posebno u usporedbi s dosadašnjim djelima. Uzimam u obzir činjenicu da poprilično poznajem Laneganov opus i sposobnosti, a u raznim kombinacijama s drugim bendovima sam ga se naslušala od davnina. Nedostajala mi je “The Gravedigger's Song” čija je live izvedba uistinu posebna sa svojim psihodeličnim zavijanjima i energičnim ritmom bubnjeva.
Sinoćnji koncert bio je ispunjavajućeg karaktera i doista me istovremeno rastopio i napunio za jedan običan utorak. Vjerujem da su stari fanovi otišli kući ispunjeni, a oni koji još nisu čuli Marka Lanegana uživo, ispunili su svoja očekivanja. Nadamo se da nećemo morati predugo čekati da opet čujemo Marka i da će se, prema običaju, poprilično brzo vratiti u Hrvatsku.