Plesni ponedjeljak u Kinu Šiška uz Franka Turnera
06.06.2023. 15:36
„Znam da ste večeras zapravo došli gledati mene“ izgovorio je sinoć šaljivo Frank Turner u Kino Šiški, nakon nastupa američkih Sincere Engineer i The Menzingers, a prije kanađana Billy Talentovaca – i bio je u pravu (barem što se hrvatskog dijela publike tiče).
Ulazeći u popularni ljubljanski koncertni prostor, do ušiju su mi neprestano dopirali dijelići razgovora na hrvatskom u kojem se uzbuđeno spominje Frankovo ime. Baš dobro, dakle nisam jedina luđakinja koja je u stanju sjesti u auto na kišni ponedjeljak i zapaliti u susjednu državu radi jedva 45-minutne svirke jednog od najautentičnijih glazbenika današnjice.
Da se razumijemo, headlineri večeri bili su Billy Talent, bend osnovan daleke 1993, sa impresivnom fan bazom i daleko najboljom tehničkom izvedbom večerašnjih nastupa. Iako nisu moj đir, nisam se mogla oduprijeti odličnoj svirci, energičnom nastupu, a najviše od svega euforičnoj publici zbog koje se čovjek zaista može izgubiti u doživljaju.
No ima nešto u pojavi Franka Turnera što i one skeptične, zalutale i vječito u očekivanju sljedećeg nastupa zauvijek preobrati u njegov tabor, kao što se to dogodilo meni davne 2011. godine na Terraneo Festivalu u Šibeniku, a i mnogima u Kino Šiški sinoć kada su u svojim Billy Talent majicama zazivali „One more song“ pljeskom, vriskom, a bome i ritmičnim udaranjem čizmama o pod od kojih se Kino Šiška doslovno tresla.
To je jednostavno magija kada Frank izađe pred publiku, jer mu redovito uspjeva ono što malo kome polazi za rukom, a to je da zaborave na trenutak na mobitele, da zakorače korak bliže pozornici i da se u potpunosti prepuste njegovom vodstvu – i na kraju traže još.
Otvorivši sa pjesmom Punches sa najnovijeg, devetog studijskog albuma FTHC i riječima „Well fuck last year I'm glad it's done and here's three weak cheers the next will be a better one”, Frank Turner ostavio je iza sebe sve poteškoće izazavane pandemijom i zabranom javnih okupljanja te se vratio onom u čemu najviše uživa – live nastupima. A da uživa do maksimuma vidljivo je po osunčanom, malo izgorjelom licu i napuklom glasu - stanju očito zadobivenom na prethodna dva nastupa na Slam Dunku i SBÄM Festu u Italiji i Austriji.
U 40ak minuta svirke obračunali smo se sa fašizmom kroz brilijantnu 1933, brinuli se za svoje mentalno zdravlje uz Haven't Been Doing so Well i vratili vjeru u gitaru, bubnjeve i očajničku poeziju uz I Still Believe. Uz to smo pristojno pohvalili Frankove okršaje sa slovenštinom, otplesali jedan bečki valcer, a na kraju je pao i jedan solidni pogo - baš na Four Simple Words (I want to dance) i baš kada sam pomislila da će on izostati čisto zbog tehnički nepovoljnih uvjeta (dosta nezgodnih stepenica u cijeloj dvorani). Puno je toga stalo u tako kratko vrijeme, a Frank Turner još jednom nam je priuštio noć za pamćenje.
Na žalost, izgleda da turneja The Never Ending Tour Of Everywhere ovaj put neće uključivati i posjet Hrvatskoj, no za one koji su propustili sinoćnji provod, toplo preporučam posjet Punk Rock Holiday-u ponovno u Sloveniji u kolovozu, kada će se ukazati sljedeća nama najbliža prilika da se zaljubite u glazbu ovog vrhunskog čovjeka.
