Barb Wire Dolls u KSET-u - Teški Hollywood
05.10.2016. 10:33
Svima nam je valjda savršeno jasno da je glazba jedan vrlo surov, ponekad i nepravedan biznis. Znamo i da ima bendova koji nikada ne uspiju prodrijeti do publike, iako to možda zaslužuju više od nekih drugih. Nekih koji su, pod tko zna kojim spletom želja, potreba ili okolnosti u nekom trenutku potpisali neke papire koji su im pripomogli da ih pod svoje uzme netko tko ih može lansirati visoko. U slučaju junaka naše današnje priče, taj "netko" je bilo već više ljudi kroz kratku im karijeru. Između ostalih i Lemmy, pokoj mu duši. Na njegovom je labelu nedavno izdan njihov album "Desperate", povodom kojega su se otisnuli na dugu europsku turneju. Jasno vam je već da su se u cijeloj toj priči posredstvom Dirty Old Bookinga našli i u KSET-u ovog ponedjeljka, sad je na meni da vam objasnim o čemu se tu točno radilo i kako je bilo.
Kad sam pisao ove uvodne rečenice, nije mi bila namjera (iako možda tako ispada) omalovažavati svjetski uspjeh ovog benda. Dapače, vrlo sam sretan zbog njih, prije svega zbog toga što stvarno mislim, a sad sam se u to imao priliku i uvjeriti, da su dosta dobri. Samo eto, prije nego što pređem na hvaljenje većine toga što su nam u KSET-u pružili, ne mogu a da ne velim kako na mene generalno, zbog masu raznih razloga, više ostavljaju dojam projekta nego benda. Rodney Bingenheimer (poznati radio DJ, usto i jedan od onih tipova kojima je smisao života biti okružen slavnim i bogatim ljudima, praktički groupie) ih je ulovio negdje na Kreti (odakle su prije 6 godina krenuli) i prebacio ih u L.A. te odlučio od njih napraviti ime, ali pod uvjetom da se ponašaju, izgledaju i sviraju kako im bude rečeno da trebaju.
Foto: Barb Wire Dolls @ KSET by Tajana Barac
Svjestan sam da je vrlo ružno od mene tako nešto napisati, ali zaista se teško oduprijeti tom dojmu kad čovjek vidi kako su svi, od prvog do zadnjeg, brižno njegovanog imidža, kretnji i svega ostaloga. Vidi se da su bend koji je po defaultu programiran da svira velike dvorane i festivale, jer nema tu nimalo one "amaterske" spontanosti i bezbrižnosti. Teški Hollywood. Gospoda su golih obrijanih torza, djevojke su isto iznimno seksi i dotjerane do u tančine, a svi skupa izgledaju kao porno zvijezde na pauzi. Ništa nije prepušteno slučaju, scenski nastup je dugo uvježbavan u kontroliranim uvjetima sobe s puno ogledala, da bi nakon toga bio analiziran s cijelim nizom raznih menadžera. Sve to da bi nam se pružio šou. I bome nam ga pružaju, bez greške. Samo, cijeli taj pompozno provokativni pristup ima savršeno smisla jednom kad se odvija na Wackenu, Rebellionu, Mighty Soundsu, ili na nekom drugom u nepreglednom nizu festivala koje su do sad odsvirali. Ali kad ga serviraš u prohladnom Zagrebu na jesenji ponedjeljak pred pedeset potpuno trijeznih i slabo aktivnih ljudi u KSET-u, onda je primjetno da malo prelazi u grotesku.
Foto: Barb Wire Dolls @ KSET by Tajana Barac
Ništa zato, ne zamjeramo. Samo konstatiramo. Ogolimo li stvar do kraja (čemu smo se prilično ponadali jednom kad se i pjevačica riješila majice), ostaje, valjda, samo muzika. A ona je dobra, sasvim dobra. Radi se o onoj vrsti navodno alternativnog, a u biti sasvim radiofoničnog rocka koji u sebi kao ključne sastojke sadrži grunge i punk, a pritom prilično miriši na devedesete i bendove u rangu od L7 do Lunachicks. A nemoguće je izbjeći paralelu i sa Hole-om, koliko zbog muzičke sličnosti, toliko i zbog činjenice da na čelu benda stoji seksi plavuša upečatljivog i prodornog vokala koja ne dopušta narodu da skine pogleda s nje. Doslovno, u više navrata me primala za glavu i usmjeravala je ka sebi. Ne samo mene, sve nas u prvom redu. A bilo nas je 5-6 tamo. I onda velika rupa, sve tamo do oko šanka gdje se skutrio ostatak posjetitelja. Tako da Isis Queen (to je ta spomenuta šefica) nije preostajalo ništa nego da silazi u publiku i sa senzualnim se pogledom unosi u lica ljudima da ih malo trgne. Nitko se nije bunio, ali nitko očito nije ni bio nešto impresioniran time, budući da bi nakon svake takve eskapade bila otprilike ista meta isto odstojanje. Ono što je svakako bilo savršeno, to je bio zvuk. Nagađam da ovi vode svog tonca, jerbo se stvarno osjetilo da je sve cakum pakum. Ako sam u krivu, onda ultimativni respekt KSET-ovom toncu za tu večer.
Foto: Barb Wire Dolls @ KSET by Tajana Barac
Kao predgrupa je trebao nastupiti zagrebački punk rock bend Halter Ego, ali su iz nekog razloga otkazale, tako da su Barb Wire Dolls imali težak zadatak sami samcati u svojih 70-80 minuta ubiti spleen koji se razmilio gradom tog dana. Ja bez susprezanja ustvrđujem da im je, barem na mojoj osobnoj bazi, to definitivno pošlo za rukom. Imaju im stvari tu neku finu, znalački detoniranu eskploziju energije u sebi koja me posve obuzela i natjerala da se ponašam kao loptica za fliper. Da je npr. bila subota, garantiram da bi gig ostao zapamćen kao samo takva pobjeda. Dobar je to zvuk koji furaju, a nema ga se često priliku čuti uživo. A ako netko eventualno i nije bio zadovoljan glazbom, količina vizualnih podražaja je bila sasvim konkretan nadomjestak. Eto ga. O tome se radilo i tako je bilo, ili se barem meni tako nekako činilo.
Foto: Barb Wire Dolls @ KSET by Tajana Barac
