Koncerti

Promatranje bezličnog obzora kroz The Telescopes u Močvari

Promatranje bezličnog obzora kroz The Telescopes u Močvari

Nomen est omen, tako su rekli. Ime benda često zna igrati vrlo veliku ulogu u stvaranju dojma o istome, mislim da se oko toga možemo, štovani čitatelju, složiti. Naprimjer, ako se bend zove Trnje Live Acoustic (ništa protiv momaka, ali…), očekuješ odmah da će u gažerskom aranžmanu svirati obrade Borisa Novkovića i ne možeš si tu predrasudu izbiti iz glave. I tako dalje. The Telescopes su, u mojim očima, u toj priči o imenima neloše prošli. Dobro im je ime, intrigantno i upečatljivo, zove te da prisloniš oko na njihov okular (pojma nemam koji su dijelovi teleskopa doduše, ali morao bi imati okular). Nekako vjeruješ da će zvučati dobro, ulijeva povjerenje. Svirali su ovog ponedjeljka u Močvari, na eventu koji je bio najavljen kao psihodelična čajanka. Ja sam isto bio tamo.

Uz The Telescopes i mene, bilo je tu sve skupa još nekih 40-50 ljudi, od kojih su četvorica imali brade, troje ih je bilo iznadprosječno visokih, dvije su bile u PMS-u, a još trojica su bili članovi predgrupe Silk. Riječ je o novom bendu, ovo je bio prvi put da ih slušam. Kako je na eventu istovremeno pisalo da je početak u 22 i 21 i 30, ja sam odlučio vjerovati ovoj prvoj opciji, pa Silk nisam ispratio od početka. No, posmotrio sam dovoljno da mogu konstatirati kako sviraju shoegaze, što je tu u nas u biti neopisivo rijetka stvar, rjeđa nego sportske aktivnosti moje invalidne tetke. Reče jedan mladi gospodin da se radi o prvom shoegaze bendu u državi nam, i stvarno – čini se da je, ako zanemarimo rane radove Mile Hrnića, bio u pravu. Frontmena se da vidjeti kako svira i u Ill Windu, za slučaj da je to nekome bitna informacija. Ono što sam od njih čuo je bilo dosta slušljivo, jer u suprotnom ne bih vjerojatno ni čuo. Hoću reći, solidna prezentacija ugodne glazbe koja s Ill Windom dijeli tu suptilnu melodičnost. Glas je snen i monoton, točno onakav kakav treba biti da bi se stvorila atmosfera koja se treba stvoriti. Nakon koncerta je jedan lik glasno prokomentirao prijateljicama „Ništa posebno“, pa smo ga prijekorno pogledali i on se posramio.

Druga je nastupila pauza među bendovima. Vrhunac njene kratke prezentacije bio je onaj kad mi je poznanik dao duhana i natuknuo da pripazim jer u vrećici za duhan ima i trave, pa da mu to ne uzmem. Uprizorila nam je i tehnički vrsno izveden žamor u predvorju, a stiglo se tu skoknuti i do WC-a, što je segment za kojeg mi se činilo kako nije naišao na odgovarajući feedback u publici.

Onda su na stejdž izašli The Telescopes. Ne svi, prvo tri mlađahna svirača gitara i basa, koji su nešto petljali i zujali, iščekujući da dođe ostatak. To se dogodilo kroz par minuta, i meni je bilo dosta smiješno, jer je impliciralo da smo kao svi jako nahajpani i nismo mogli dočekati trenutak da se veliki Stephen Lawrie konačno u svom svom dostojanstvu ukaže na pozornici, pa bismo trebali pasti u trans sad kad se to dogodilo. Znam da sam malo čangrizav, ali zaslužili su, vjerujte mi. Priča ide tako da su The Telescopes dosta star bend, koji je krajem osamdesetih bio na vrhuncu i trebali su postati velike baje. To se nije dogodilo (raspadali su se i ponovno okupili u međuvremenu), i danas su osuđeni na to da sviraju za tridesetero ljudi u Močvari s pomlađenom postavom. Obično se takva brojka smatra vrlo malom, ali drznuti ću se reći da je u ovom slučaju to bilo za trideset previše. Jer tko god je propustio ovaj njihov koncert, uradio je jednu jako pametnu stvar. Osobno sam s velikom dozom sjete dugo vremena tamo proveo razmišljajući kako bih rado da sad mogu gledati analize anketa popularnosti političara iz blaženih usta Mislava Bage. Dakle, The Telescopes navodno sviraju psihodeliju, space rock, shoegaze, noise, i tako to. Svaka njima čast za sve te kategorizacije, ali mislim da ovo što su nam prezentirali ovdje ne zaslužuje biti nazvano nikako drugačije nego onako kako jedino zaslužuje biti nazvano, a to je – isprazna, zamorna, naporna, bezidejna, repetitivna buka. Znači pjesme su im se svele na beskrajno (ali stvarno beskrajno, po 10-15 minuta) ponavljanje neke potpuno neinventivne kratke dionice, praćeno nerazumljivim jaukanjem frontmena koji je pokušavao prezentirati se kao lik koji je jako uživljen u to sve što radi, pa se izvijao, klečao, čučao i silazio u publiku, sve uz deprimirano-rezignirani gard. Ali nismo popušili priču. Ni približno. Da stvar bude gora, u trenutcima kad ti se taman činilo da bi se moglo nešto interesantno početi događati (najčešće bi to bili momenti kad bi se jedan od gitarista odvažio na kratke solažice, koje su bile kao malo vode usred pustinje), sve bi prekinuli s malo desetominutnog bezličnog dronea prčkanjem po pedalama i efektima. I tako ukrug. Sviraju, ti od muke izađeš vani zapaliti, vratiš se za deset minuta, a kad ono unutra identična scena, identični suhoparni ritam (bubnjar je dakle doslovno cijeli koncert bubnjao jedno te isto, ali doslovno!), i identična bezlična melodija kao kad si izišao. Postoje razni načini za izazvati psihodelični efekt, neki se svode na konstrukciju, neki na dekonstrukciju. Ovaj loop u kojem su zapeli The Telescopes je najpromašeniji koji sam dosad čuo, svodi se na samodopadno rovanje po slabašnim temeljima nečega što eventualno može poslužiti tek kao baza za daljnju nadogradnju. Stvarno me čudi da bend koji postoji trideset godina misli da im ovo može proći pod nastup koji bi ikoga zadovoljio. Doduše, eto, bila je ta jedna gospođa koja je konstatno vrlo izražajno plesala i jako se trudila da joj se svidi, ali mislim da i ona sama zna da to ništa nije uspjelo, vidio sam joj po turobnom izrazu lica nakon svirke. Kako je gig odmicao, prostor se praznio, ispada da je Silk poslušalo dosta više ljudi nego headlinere. Do kraja nas je ostalo dvadesetak, a ovi su mudro suzbili mogućnost da im plješćemo i zovemo ih na bis tako što su puštali to tupo tuljenje među pjesmama.

Iskreno se nadam da su oni ovom koncertu pred malo ljudi u ponedjeljak pristupili kao nekoj vrsti javne probe i eksperimentu, čisto da vide mogu li isfurati takvu neku shemu. Mislim, ne želim vjerovati da je ovo stvarno ono što nude pod normalno, to bi bilo prilično deprimirajuće. Jedan od najgorih koncerata godine u svakom slučaju, preko sat vremena gledanja kroz pokvareni teleskop.

Marin Tomić (Ujak Stanley)
Marin Tomić (Ujak Stanley)

"Meni je najbolje kad mi je dobro."