Hollywoodfun Downstairs iliti noć Makarana u Močvari
19.10.2016. 17:29
U moru koncerata koje nam Močvara konstantno priređuje, nekako je taj Hollywoodfun Downstairs prošao malo ispod radara. Em je kiša ubila sve u pojam, em utorak, em 30 kuna karta, em Pluton pod krivim kutom udario u mjesečevu mijenu i orionovo sazviježđe u Neptunu, i eto ti nas u prostoru ispred Močvarinog šanka. Moje je mišljenje da je to vrlo dobra stvar, skoro bih se usudio reći da ne znam zašto se gigovi uvijek kad se procijeni da neće biti puno naroda ne prebace tamo iz velike dvorane. Jer, čast iznimkama, ali generalno je bolje da se stvori bar privid neke kakve-takve gužve, neusporedivo se lakše stvara atmosferica nego kad si udaljen tri metra od prve sljedeće osobe. Na stranu sad to, htio sam vam reći da su, osim tih novozelanđana čije ime mi se sad ne da ponovo pisati jer je predugo, nastupila i dva benda iz Makarske. Zovu se Spiridon i Rezerve. I uopće nisu loši, kao što će se pokazati u nastavku teksta.
Rezerve su svirale prve, i to oko 22 i 30. Što je za ukus mene kao novopečenog studenta ipak mrvicu prekasno, ako uzmemo u obzir da je koncert usred tjedna i tako to. Povlačim sve, koga briga. Nego, ja sam nešto načuo prije da taj bend postoji, ali se nikad nisam sjetio osluhnuti ih. Sve do par dana prije koncerta kad ih je dodalo u lineup. Otvorih tako njihov Bandcamp, a kad ono tamo neki dozlaboga sladunjavi stihovi koje kao da su pisali zatelebani učenici nižih razreda osnovne škole, u pratnji podjednako banalnog punkića. No međutim, to uživo totalno prolazi. Momci imaju stila, znaju kako isfurati spiku. Odjeveni redom u otkačene košulje, sakoe, prsluke itd., drže se mrtvo ozbiljno i kvazi-dostojanstveno dok isporučuju te svoje pjesmuljke. Pjesmuljke koji su, donekle potpomognuti činjenicom da se liriku nije moglo razumjeti, u biti zvučali izvrsno. Radi se o ramonesoidnom punku, onom koji je popičan, melodiozan, plesan i zabavan na pravi način. I svaka im čast na tome, treba znati svirati pop punk a ne pretvoriti se u bljezgarije tipa Kinoklub. U tome im najviše pomaže synth, totalno je zabavan i znalački odmjeren, ponekad se stvarao dojam kao da momak na licu mjesta bira koju bi tipkicu mogao pritisnuti na opće zadovoljstvo i veselje. Vokalu je možda nedostajala mrvica ekspresivnosti, nekako kao da se nije baš htio isticati glasovnim sposobnostima. No, to nije nikakva velika zamjerka, sigurno da je i mutnost zvuka utjecala na to. Plus mu je pak to što ima tog šmekerskog šarma, nešto kao punk verzija onog lika iz Mr. Albino. Imaju jedan EP iz 2014., imena „Evo Rezerve“. Osim svih pjesama s tog izdanja, odsvirali su nam još jednu vrlo solidnu obradu „Plastike“ Šarla Akrobate, ali i pet-šest novih stvari koje kvalitetom nisu nimalo kaskale za spomenutima, tako da se čini da im je vrijeme za novo izdanje. Koliko sam shvatio, putne troškove i živežne namirnice si planiraju pokriti tako što će odraditi još dva giga u ova dva dana – sutra su na RockOff-u a danas(?) pak u Melinu. Znam da zvuči kao kliše, ali ako ih ulovite, dobra zabava je zagarantirana. Svega mi. Ovdje se definitivno dogodila, doduše dijelom i zbog činjenice da se ovo pretvorilo u noć Makarana – bilo je savršeno jasno da je dobar dio ljudi u publici u prijateljskim/ljubavnim/familijarnim i inim odnosima s članovima benda. Tako da nije nedostajalo šutke, cijukanja i singalonganja. Ako uračunamo i bendov performans i stanje u publici, čini se da je ovo bio najuspješniji nastup večeri.
Iako je organizator mudro detektirao o čemu se tu radi (da nikoga nije naročito briga za „zvijezde večeri“ nego su svi došli podržati Makarane), te stoga Hollywoodfun Downstairs strateški stavio da sviraju drugi, to nije naročito pomoglo. Publika se u najmanju ruku prepolovila, što znači da nas je unutra ostalo 15-20. Ono što bi čovjek prvo primijetio pri ulasku u prostor, to je činjenica da se dečki neko vrijeme nisu otuširali. Tako da ću ovaj put preskočiti onaj dio kad prigovaram što su prvi redovi bili prazni. Osim toga, svi su u crnom (gitarist i basist čas gotovo identično odjeveni) i odašilju jednu opasnu vibru. I za njih vrijedi slično kao i za Rezerve, slušajući ih kod kuće sam dobio dojam da su previše nedorečeni i da se trude biti nešto što nisu. I oni su me uživo bogme razuvjerili, i to jako. Baš su me, ono, isprerazuvjeravali. I to zato što su rasturili, ubili, razvalili, pojeli, smrvili. Oprostite mi ako zvučim kao teški laik (što i jesam, da se ne lažemo) ali brate mili pa stvarno su brutalno to odrokali. Za početak, glasno je do bola. Ne baš kao Demolition Unit onomad u Attacku, ali ne ni jako daleko. Došaptavanje je bilo nemoguće, bili smo osuđeni na to da čujemo svaki ton koji nam je taj pomahnitali trojac odlučio servirati. A bilo ih je puno, raznih. Deklarirano je to bilo u najavi kao noise punk. To je istina, ali je i puno više od toga. Hardcore, math, metal, sve to u jednom poprilično shizofrenom, prijeteće-zastrašujućem điru. Naziru se tu na momente natruhe melodije i popičnosti, ali im sirova agresija i divljaštvo ne daju da puno dođu do izražaja. Naročito je u tome prednjačio bubnjar koji kao da se zainatio i odlučio izvući zadnji atom snage i zadnju slamku vještine samo kako bi nas sve doveo do ludila. Nisam siguran koliko je u tome ukupno gledano uspio, ali na mom primjeru sigurno jest. Pomahnitao sam sasvim, uzimali su me iz pjesme u pjesmu sve više, sve dok se nisam osjećao kao da gorim od naleta energije. Imaju jedan album iz prošle godine, ali čini se da su odsvirane stvari većinom bile nove, jer su te s albuma ipak mekše. Samo neka nastave u tom smjeru, dao bog da nam došli opet brzo. A čini se da hoće jer su, koliko shvaćam, konstantno na nekoj turneji – bili su u Osijeku dva puta u zadnjih godinu dana. Vele da planiraju i u Japan i Tajvan. Lijepo.
Spiridon je dobio čast okončati manifestaciju, i to u doba kad se određena količina ljudi već pokupila kućama, ili gdje god da već stanuju. Možda su i u stanovima. Tako da nas je tu ostalo tridesetak. O ovom su mi bendu mnogi drugovi koji su ih slušali po KSET-u i Routeu 66 govorili u hvalospjevima, tako da sam se dosta radovao konačno ih čuti i vidjeti. Prvo mi je smiješno bilo to što je taj jedan momak kojeg sam promatrao za vrijeme svirke Rezervi kako svojim nekonvencionalnim kretnjama i mimikom ostavlja dojam lika koji se prvi put našao na rock koncertu, odjednom basist (i vokal) Spiridona. Dobro. Spiridon svira rock, neki će ga možda zvati i post punkom, recimo. Osobno mi je prva asocijacija bila Disciplina Kičme, prije svega zbog repetitivnosti struktura i pjesama posloženih na način da prvo idu kratke implicitno - misaone (što god to značilo) parole a onda eksplozija zvuka, i tako ukrug. Iako su pokazali zavidnu razinu usviranosti i kohezije (koja ja ponovno dobrano rasplesala ekipu), ipak je to možda još mrvicu prerepetitivno da bi se izdvojilo iz mase. Na svoj trojici momaka (gitarist inače svira bas u Rezervama, ako sam dobro upamtio) se vidi da nemalo uživaju u tome što rade, baš su sto posto unutra. To je uvijek dobro za vidjeti, odmah im lakše povjerujemo u sve. A to „sve“ su uglavnom deklamiranja tih efektnih minimalističkih parola koje bi možda zvučale još bolje da ih čovjek ne izgovara glasom koji se doslovno može opisati kao namjerno kreveljenje. No dobro, to je stvar ukusa (kao i sve drugo, pobogu), sigurno su nekome baš zbog toga super kul. Po toj jednoj pogubljenosti i otuđenosti kojom odišu, a bogme i naletima sirovog zvuka koji što su glasniji i silovitiji to se više čine kao pokušaji bijega iz samotnog kaveza, imaju zajedničkih točaka s Repetitorom. Koji pak ubrzo svira u Tvornici, mislim da bi Spiridon bio sasvim logična predgrupa.
Bio je ovo, kad se sve zbroji i ništa oduzme, u biti jedan prilično izvrstan koncert. Svi su bendovi ostavili utiske u rasponu od zadovoljstva, preko ushita, do oduševljenja. Za jedan kišni utorak s lošim horoskopom, kud ćeš bolje?
