Itekako Dozvoljeni četvrtak uz Pridjeve, Diskodeliju i Vlastu Popić
17.05.2015. 16:53
Dozvoljeni četvrtci, mjesečni program koji se odvija u Vintageu donosi publici žanrovski široku lepezu aktualnih autorskih bendova na regionalnoj sceni. Iako se kaže kako se o ukusima ne bi trebalo raspravljati (osobno smatram da je to netočno), tko god je zadužen za odabir bendova u sklopu ovog programa, u najmanju ruku ima dobar glazbeni ukus. Pa eto, “kudos to you unsung hero”.
Jučerašnji (14.05.) Dozvoljeni četvrtak ugostio je par čvrsto etabliranih i jedan manje poznati, iako ništa manje važan bend. Zapravo, previše je zanimljivo da se ne bih prvo osvrnuo na jednu malenu činjenicu prije same koncertne reportaže. Tema je važnost uloge velikih diskografskih kuća u promociji novih rock (i njemu žanrovski sličnih) bendova i njezino opadanje . Jučerašnja tri aktera po redu nastupanja bili su: Diskodelija, Vlasta Popić i Pridjevi. Neovisno o samoj glazbenoj kvaliteti svaka od ta tri benda, Diskodelija je trenutno jedini bend čiji je album izdan preko velikog glazbenog izdavaštva, ali istovremeno na nezavisnoj sceni druga dva benda uživaju veću pažnju. Time se ne misli implicirati da je jedan glazbeni put bolji od drugog (kao što bi mnoge glupe glave pomislile). Zanimljivo je vidjeti kako DIY i nezavisne kuće polagano preuzimaju relevantnost u rock glazbenom svijetu i na koji će način afirmirana izdavaštva reagirati (iako već reagiraju) u neafirmiranom svijetu. Više o tome u nekom zasebnom članku.
FOTO: Dozvoljeni četvrtak 4- Pridjevi, Vlasta Popić, Diskodelija
Kao što je bilo prethodno napomenuto, čast otvaranja večeri pripao je Diskodeliji, još jedan bend koji zvuči puno bolje uživo nego na snimci. S vremenom je postalo suvislo više pisati o tome kako je bend bolji kada ih se čuje uživo, pošto sve više glazbenih sastava posjeduje tu kvalitetu. Ta činjenica ostavlja dojam olakšanja i određenog zadovoljstva, pošto istodobno ukazuje na sve veću kvantitetu glazbene kvalitete, a istodobno ostavlja svoj trag i na puno većoj slici glazbene scene koja postaje sve više konkurentna.
FOTO: Dozvoljeni četvrtak 4- Pridjevi, Vlasta Popić, Diskodelija
Određeni lajtmotiv zvuka Diskodelije je post-punk koji svoje krakove širi i u nekoliko drugih žanrova, ali temelj leži u zvuku Engleske krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Energični i čvrsti bubnjevi (treba nadodati kako je čovjek okosnica energije), distorzirane i oscilirajuće gitarske dionice, dopunjujuće klavijature i korusirani (nisam uspio uloviti da li je Clone Theory) bas koji više podilazi onim višim pragovima na vratu gitare. Svi elementi post-punk zvuka su tu. Negdje pri kraju prve polovice njihovog nastupa, kada su svirali pjesmu “Kvariton”, dobio sam osjećaj kojega nisam zamijetio već poduže vrijeme. U nekoliko trenutka bend je uspio stvoriti onu strašnu atmosferu čije stvaranje je do savršenstva uspio donijeti Laibach. Iako su žanrovski miljama daleko jedni od drugih, ta mogućnost zvukovnog stvaranja pozitivne nelagode je nešto što trenutno nedostaje našoj polu underground-polu mainstream sceni, nazovite ju kako želite. Pri kraju nastupa s pjesmama “Kao dan” i “Alija” zapravo su omogućili najenergičniji trenutak večeri, kako glazbeno tako i sa svojom pojavom na bini, nešto što sam mislio da će pripasti nadolazećem bendu.
Intrigantno je pisati koncertni izvještaj o bendu čijim si nastupima prisustvovao nekoliko puta u zadnjih mjesec-dva. U skladu s time, za moju skromnu i ne toliko krucijalnu olovku (tj. tipkovnicu) bi bilo bolje da je Vlasta Popić dala loš ili barem osrednji nastup, pošto bih onda imao više materijala za pisanje, ali, hvala bogu, do toga nije došlo. Tena, Mišo i Ivča su se na binu popeli u dobrom raspoloženju i prostora za riječ koja je slična zezanciji nije bilo. Nastupom su dominirale pjesme sa zadnjeg albuma, vjerno od početka od kraja moglo bi se reći, od pjesme “Tržište” do “Nervozno se sanjari”. Domaća publika se polagano kroz godine privikla na postojanje benda imena i prezimena Vlasta Popić, i to se vidi i na samim nastupima. Sve je manje onog elementa iznenađenja i neočekivanog. Publika zna da će dobiti dobar koncert, a Vlasta zna da će im to dati. S jedne strane je to i više nego dobro, ali s druge opet…
FOTO: Dozvoljeni četvrtak 4- Pridjevi, Vlasta Popić, Diskodelija
U kojoj fazi je nastup najbolje ste mogli pratiti po količini znoja na Ivčevoj majci koja je na početku bila svijetlo sive, da bi kasnije poprimila tamniju i “znojniju” boju. Čovjek je konstantno trčao i vjerojatno žalio što bina nije i nešto veća. I dalje me fascinira simbioza njegovog i Teninog vokala, što dovodi do zaključka kako je to najjači element cjelokupne glazbe. Ako ste također jedan ili jedna od onih koji su njihovom koncertu pohodili više puta, vjerojatno ste dobili osjećaj da su njihovi nastupi kao film kojega ste pogledali već nekoliko puta, ali vam je doživljaj svakog puta isti, svaki put budete zadovoljni. Za bis su se Mišo i Tena zamijenili za instrumente i odsvirali obradu određene pjesme za koju ne znam koja je, pa ako netko zna, a bio je tamo, slobodno javi.
FOTO: Dozvoljeni četvrtak 4- Pridjevi, Vlasta Popić, Diskodelija
Za kraj su došli Pridjevi. Dino, Nina, Ivana i ostatak benda dobili su zadaću da iz Vintagea izvuku ono zadnje. Još kada im je album bio izdan prošle godine, nadao sam se da će se sve ovo moći čuti jednog dana uživo. Pošto je tada ovaj koncept živio isključivo u internetskim vodama, nitko nije bio siguran u tu realizaciju, ali vjerojatno smo svi vjerovali da će do toga doći. Prvo je Dino započeo s par solo nastupa i već je tada uspio prenijeti većinu energije s albuma, da bi na kraju došlo do potpune realizacije što je omogućilo da proporcije postanu kakve i zaslužuju. I dalje smatram da je ovaj album nešto najbolje što je izašlo u proteklih pet godina, i dalje isto tako tvrdim da količina pažnje koji ovaj bend (ili što god već je) dobiva nije u proporciji s njihovom kvalitetom.
FOTO: Dozvoljeni četvrtak 4- Pridjevi, Vlasta Popić, Diskodelija
Pošto nisam prisustvovao koncertu u Močvari, bio sam iznenađen ponešto drugačijim aranžmanima koji su bili prilagođeni dodatnim instrumentima. Svaka pjesma je aranžirana tako da zvuči drugačije, ali kada na primjer započne “Svijet na dlanu” znate da je to ta pjesma. Dino je kroz cijeli nastup bio sa strane i ostavio prostora damama da preuzmu ulogu animatora i u tome su uspjele (moglo bi se reći i preuspjele). Ninin tajnovitiji i dublji glas i atipični Ivanin visoki glas savršeno su rekreirali atmosferu s albuma i dodali ponešto novo. Nasumična vika koja je ubačena u cijeli taj kompleks je na prvi pogled sasvim nevažna, ali opet se savršeno poklapa s konceptom. Oni neupućeni (a i upućeni) u par navrata vjerojatno nisu znali što se točno događa. Kada kreštanju dodate i spontano valjanje Ivane i Nine na bini i istovremeno dobijete doživljaj kao da ste na tajnovitom obredu, nije vam svejedno, ali u ovom slučaju vam je i više nego drago. Iskrenost uživanja koji su Nina i Ivana pokazale je onog tipa koji ne možete tako lako zaobići i ne dozvoliti da vas uhvati. Nastup im je trajao puno kraće nego što su oni i publika priželjkivali, pa su se tako nakon kratkog bisa povukli i ostavili publici slobodu da upije dojmove.
Još jedan Dozvoljeni četvrtak uspješno realiziran.
Fotografije: Tomislav Sporiš
