Aljoša Jurinić - veličanstveno podizanje "spomenika Beethovenu" našeg pijanističkog genija
22.08.2020. 10:27
Čudna su vremena u kojima živimo. Običan se život vratio u normalu, ali jedna ključna stvar nedostaje. Jedna se ključna stvar naprosto ne može prilagoditi „novom normalnom“. Glazba.
No, koliko god u posljednje vrijeme u javnosti nailazimo na omalovažavanje iste, neprihvaćanja čitavog koncepta industrije, a kamoli njene važnosti za društvo i zajednicu, ona je toliko jaka da je s vremena na vrijeme ipak moguće doživjeti čarobne trenutke koji su nam nekada bili svakodnevica, a danas, nakon samo nekoliko mjeseci, čine nam se kao neprocjenjivi dragulj, zauvijek izgubljen u prošlosti.
Sinoć se dogodio taj trenutak povratka u bolju prošlost, unatoč poštivanju svih „epidemioloških mjera i procedura“. U nju nas je odveo Aljoša Jurinić, pijanist za kojeg su riječi hvale standard, a pravi doživljaj njegova umijeća uživo čarobni trenuci najuzvišenijeg glazbenog smisla.
I kada se tome pridoda neopisiva glad za doživljajem glazbe uživo, tada nešto više od sat vremena “Spomenika Beethovenu”, nesretnom slavljeniku čija je maestralna rođendanska zabava diljem svijeta naprasno otkazana, prođe u trenu.
Kada se susrećeš s Aljošinom izvedbom uživo, znaš da možeš očekivati najvišu razinu kvalitete, no, ovaj pijanistički genije, svaki put iznenadi svojim veličanstvenim umijećem. U sebi nosi uistinu nešto posebno, no, ono što zapravo ga izdvaja iz mase jest njegov detaljistički pristup djelu. Kompoziciju i teoriju glazbe izučio je do najsitnijeg detalja, kao i povijesni kontekst. Emotivni aspekt također, dajući se svojim čitavim bićem, bez imalo predumišljaja. I to je njegov recept za uspjeh. Recept za nadrealno. Trenutke kada kao slušatelj počinješ upijati samo glazbu, notu po notu, napustiš fizički svijet i prepustiš se ljepoti i duhovnom bogatstvu melodije. Od prvog do zadnjeg odsviranog toga. To uspijeva samo najvećima. Naprosto ti ne dopušta da pomisliš na bilo što drugo, pogledaš na sekundu sa strane ili na ekran pametnog telefona, već da iskoristiš dobiveno vrijeme kako bi nahranio dušu ljepotom iz skladateljskog pera Beethovena, Schumanna, Mendelssohna i Chopina.
Beethoven je ove godine trebao proslaviti 250. obljetnicu rođenja. Koncertne dvorane, operne kuće, festivali i glazbenici svoje su programe usmjerili upravo u tom smjeru, ovom velikanu u čast. Aljoša, kako je izjavio, ne voli obljetnice jer mu se doimaju usiljeno, no ova ga je posebno dojmila te je naprosto osjećao potrebu da joj se pridruži. Zato je osmislio poseban program “Spomenik Beethovenu” koji je zapravo baziran na njegovoj “Sonati br. 21 u C-duru, Op. 53 ‘Waldstein’” koju je u cijelosti odsvirao. Baš kao i “Andante favori u F-duru, WoO 57”, nesuđeni stavak iste sonate. Kao i Schumannovu “Fantaziju u C-duru, Op. 17” te Mendelsshohnove “Ozbiljne varijacije u d-molu, Op. 54”, djela koja su nastala u svrhu podizanja spomenika Beethovenu u njegovom rodnom gradu Bonnu.
Jednako uživa u “štreberskom” proučavanju djela, kao i u njegovom izvođenju, njegov entuzijazam kojim objašnjava zanimljivosti i povezanost ovih djela, povijesne i skladateljske anegdote, neodoljivo su simpatične. Fragmenti prošlosti koji zvuku daju potpuno novi oblik. Na raskrsnici između bečke klasike i romantizma, analitički je pristupio baš svakoj noti, nevjerojatan detaljizam koji točno definira i suprotstavlja zvuk velikih epoha i glazbenih stilova, opet, skladno ih povezujući u cjelinu te stvarajući čaroban doživljaj, atmosferu čistog užitka i nevjerojatnih emocija. Odmjerenost i sklad uz raskoš i eleganciju zvuka, svaki pokret njegovih prstiju stvara gotovo savršen ton te ostavlja slušatelja u divljenju. Nevjerojatna fluidnost, prirodnost, dinamična gradacija koja donosi obilje, istovremeno kontrolirana i pravilno dozirana.
I Chopin za kraj. Jer, i on ima svoj spomenik. Ali u Varšavi.
Neprocjenjivo iskustvo. Nakon mjeseci svojevrsne tišine, ovo je melem za ranjenu dušu.
