
Đani Stipaničev @ KD Vatroslava Lisinskog
24.03.2014. 11:38
[caption id="attachment_747" align="aligncenter" width="547"]
Mnoga lica Đanija Stipaničeva
Dobivši priliku otići na koncert Đanija Stipaničeva, poznatog mi po odličnom vokalu, a po pjesmama podosta manje, nisam ju htjela propustiti.
Lisinski je sinoć bio gotovo u potpunosti ispunjen, i to publikom uglavnom starije životne dobi, što ne čudi s obzirom na uglavnom zabavnoglazbene note koje Stipaničev pjeva.
Tako je koncert i započeo, i to pjesmama koje je pjevao i koje su bile nagrađene na Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku („Prokleta ljubav“, „Čovik s dušon maestrala“, „Potraži me“ i „Probudi se“, a nastavio drugim pjesmama pisanima za njega („Jubin te pismom“, „Dalmacijo od kamena“, „'Oće l' vrime“, itd.), a koje su redom, usudila bih se reći, nedostojne njegova vokala koji pravi izazov dobiva tek u pjesmama koje se s pravom mogu smatrati evergreenima hrvatske zabavne glazbe: „Cvijet čežnje“ (Zuppa – Runjić), „Zvona moga grada“ (Britvić – Špišić), „Golubovi“ (Britvić – Mihaljević), „Tvoja zemlja“ (Britvić – Kabiljo) i „Neka cijeli svijet“ (Grgić – Kabiljo).
Đani Stipaničev je sinoć publici u Lisinskom predstavio i dvije nove pjesme, „Laž“ (s kojom će nastupiti na ovogodišnjem CMC festivalu) i „Bajke“ kojima ulazi u modernije zabavnoglazbene vode i radi odmak od dalmatinskog „štiha“.
Podilaženje publici osjetilo se i u, kako je Đani to rekao, „austrougarskom“ bloku pjesama u kojem su se našle pjesme „Osam tamburaša s Petrovaradina“, „Pjevat će Slavonija“ i „Pod brajde“ nakon čega su uslijedili gosti.
Neno Belan je tako izveo svoj hit „Ulicama grada“, a potom mu se pridružio Luka Bulić koji je, odlično imitirajući Massima, s njim otpjevao „Zar više nema nas“. Luka Bulić je oduševio publiku i svojim performansom tijekom kojeg je, uz pomoć članice pratećih vokala koja je na papirima imala ispisana imena nekih naših poznatih pjevača, otpjevao „Nije htjela“ glasovima Kemala Montena, Ibrice Jusića, Arsena Dedića, Olivera Dragojevića i Massima, zavidnom lakoćom sve brže i brže mijenjajući impostacije.
Publiku je dodatno iznenadio još jedan gost, Davor Gobac (doista neobična kombinacija!) koji je digao publiku na noge (da, i onu starije životne dobi!) svojim medleyem pjesama „Donna“, „Mila“, „Ramona“ i „Frida“ koji je izveo u maniri Micka Jaggera - jurcajući po cijeloj dvorani Lisinski.
[caption id="attachment_746" align="alignleft" width="300"]
No, da se vratim na Stipaničeva. Do sada spomenut repertoar sinoćnjeg koncerta može poslužiti kao tema rasprave koliko i vrhunski pjevači moraju sniziti svoje kriterije kako bi ih publika slušala i kako bi se mogli profesionalno baviti glazbom i od tog rada barem donekle pristojno zarađivati i živjeti. Da to nije sasvim tako, pokazalo je oduševljenje publike kada je Stipaničev pred sam kraj koncerta k'o od šale otpjevao „Delilah“ Toma Jonesa, „I got life“ iz mjuzikla „Hair“, „Gethsemane“ iz „Jesus Christ Superstar“ i „O sole mio“. Možda mu to može poslužiti kao znak da je publika itekako željna dobrih pjesama, s dobrim tekstovima i zahtjevnijim melodijama no što to nude pjesme koje su (barem do sada) pisane za Đanija. Uz to, Stipaničev se pokazao i kao sjajan šoumen koji s lakoćom komunicira s publikom, ne samo pjesmama već i duhovitim komentarima između njih. Pokazao se i kao odličan imitator otpjevavši „Ja ne mogu drugo nego da je ljubim“ u maniri Miše Kovača (i to je najbliže što bih ikada voljela doći slušanju „legende“ hrvatske glazbe). Osim već navedenih rokerskih pjesama, ponudio je i svoju drugačiju stranu izvedbom pjesme „Budi noćas mirno more“ uz beatboxanje Ante Prgina – Surke koji je na koncertu primarno bio kao udaraljkaš.
Voljela bih u budućnosti čuti Stipaničeva s daleko zahtjevnijim repertoarom kojim bi napravio odmak od lakoglazbenih nota i našao neku svoju, kvalitetniju nišu, a voljela bih čuti i bolju svirku nekih članova njegovog benda (bubnjevi su često previše dominantni i previše rokerski i školski odsvirani za pjesme koje je izvodio, ubrzavanje svake pjesme da ne spominjem). Ovakav vrstan vokal, jedan od najboljih koje imamo, doista zaslužuje i bolje pjesme i bolju glazbenu pratnju.
Tekst: Ana Hotko
Fotografije: Mario Ćužić, Dancing Bear