Intervju

Sara Renar

Sara Renar

​Sara Renar je mlada kantautorica koja se teško može svrstati u određenu kategoriju i po pitanju njezinog glazbenog izričaja i po pitanju, uvjetno rečeno, životnog stila. Osim što je glazbenica i tekstopisac, Sara Renar je i diplomirana arhitektica, radila je kao model i hostesa, bavila se političkim aktivizmom, glumom, a bez obzira na djelovanje na tako naoko nespojivim poljima – nije nimalo pretenciozna. Znam ju iz viđenja još iz doba blokade Filozofskog fakulteta, a intervju smo dogovorile kad smo se slučajno srele na objavi nominacija za Porin na kojoj je proglašeno da je Sara jedna od nominiranih u kategoriji Novi izvođač godine.

Glazbeni počeci su joj kao i u većine glazbenika. Počelo je s nekoliko cover bendova, no shvatila je da ipak želi prvenstveno sama kreirati glazbu i stihove. „Skužila sam da imam što reći svijetu, a i da neka forma pop glazbe nije nesavladiva. Imam sluha i mogu otpjevati i odsvirati tri tona. Ispunjava me kad napravim neku pjesmu s kojom sam zadovoljna. Uvijek će biti netko tko svira gitaru bolje od mene i tko bolje pjeva od mene, ali samo ja pišem pjesme kao ja.“

Prvi singl, „Trebam te“, objavio joj je Aquarius Records prije tri godine. „Da budemo iskreni, 'Trebam te' je nekakav prosječan pop rock. Ja tada nisam znala bolje, niti sam mislila da će išta od toga biti. Nisam nikada mislila da ću se moći ozbiljnije baviti glazbom, nego sam bila sretna da uopće pjevam i sviram. Trebalo mi je sto godina da se oslobodim i steknem neko samopouzdanje. To je sve proces, nema škole za to.“

Kao svoje glazbene uzore ističe Radiohead, Marka Lanegana, Gorillaz, Becka, Leonarda Cohena „koji vrlo prozaične stvari može uzdignuti na jedan pjesnički nivo, a da ti nije jasno kako“, Nicka Cavea, Toma Waitsa, PJ Harvey, Cat Power, Laufer, Pips Chips & Videoclips, a od novih regionalnih i domaćih izvođača voli Repetitor, Svi na pod, Damira Avdića i Goribor.

Sara Renar je jedna od predstavnika mladih kantautora koji rade odmak od, neki će reći, zastarjelog načina funkcioniranja glazbene scene, koji je još uvijek u mainstream glazbi potovo što se tiče pjevača dosta prisutan, a gdje su u kreiranju glazbe i pjesama uloge više-manje strogo podijeljene na pjevače, tekstopisce, skladatelje i aranžere. „Slično pristupam pjesmi kao što sam na arhitekturi naučila projektirati. Znam što želim reći, koja je osnovna ideja pjesme, pa ako ne znam, podsvjesno plivam u tim nekim slikama dok mi se ne iskristalizira tema, stav ili poruka pjesme. Paralelno s time mi ide neka atmosfera, harme, melodija. Za neke pjesme odmah znam kako želim da zvuče, dok neke prepuštam bendu da se maksimalno zaigra. Trudim se da pjesme zvuče onako kako se ja inače izražavam, ne nužno književno. Rima mi nije toliko bitna, no bitno mi je da sve nekako teče. Pop glazba ipak nije za grčku metriku, nekako sve to intuitivno skužiš. Puno čačkam po nekim pjesmama, a neke napišem u jednom dahu, kao 'Bok'. Po Termopilu sam puno čačkala. Na kraju su mi obje primjeri uspjelijih pjesama. Pisanje pjesama je zanat, da ne mistificiramo stvari. Različiti su pristupi. Dosta ljudi ima tu neku hiperprodukciju, pa od 50 stvari biraju najbolje. Ja pišem dosta malo, ali onda čačkam po tome do besvijesti.“

Također se vraća nekim davno započetim pjesmama, kao što je jedna od pjesama koja će se naći na novom EP-ju. „Nikako nisam mogla složiti refren toj stvari, pa mi je trebalo godinu i pol da shvatim da pjesma ne treba imati refren. Drago mi je da sam se toj pjesmi vratila jer ima mi neke bitne stihove i bila bi šteta da propadne.“

Pitam ju pomaže li joj pisanje pjesama da sama sa sobom raščisti neke životne situacije. „Kad god se desi neko sranje, podsvjesno znaš da to onda možeš iskoristiti u nekoj stvari. To je utjeha u nošenju sa svakodnevnim životnim pizdarijama. Druga strana medalje je da se cijelo vrijeme vraćaš na osjećaje koje si možda prebrodio ili neke teme koje si riješio sam sa sobom, a pjesma je i dalje dobra. Tada se uneseš u samu pjesmu, a ne u slike koje si imao u početku kada je pjesma nastajala. Vidiš, nisam o tome nikada pričala u intervjuu, ali mislim da na neki način svaki bend, ako dulje traje, postane sam sebi cover band na neki način, jer nisi ti više ista osoba iz vremena kada su pjesme nastale. Ali ako pjesma i s tim vremenskim odmakom dirne tebe ili nekog drugog, znaš da si nešto dobro napravio.“

Sara se nije žanrovski strogo odredila, pa me zanimalo smatra li to prednošću ili ograničenjem. „Na prvu je to jedino medijski ograničavajuća okolnost jer živimo u užasno površnom dobu i dobar dio glazbene kritike moju bi glazbu vrlo rado svrstao u jednu ladicu, a onda skuže da to baš ne ide, pa im to postane problem. Kao kantautor bih po njima, valjda, cijelo vrijeme trebala plakati uz akustičnu gitaru. Ja svaštarim u životu, pa tako i u glazbenim žanrovima. Mislim da je potpuno suludo ograničavati se žanrovima. Ljudi moji, 2014. godina je i možeš na albumu imati rock pjesmu i odmah poslije nje pjesmu koja ima elektronski beat. No ljudi nemaju strpljenja jedan novinski naslov pročitati do kraja, a kamoli preslušati više od pola jedne pjesme. Utoliko treba biti dosta uporan u tome da preneseš to što radiš i zašto i kako, ali ne mislim odustati.“

Sara Renar se od dosta mlađih bendova i izvođača domaće scene razlikuje po tome što pjesme piše na hrvatskome jeziku iako je, s obzirom na to da je kao dijete živjela nekoliko godina u Americi, prvo naučila čitati i pisati na engleskome jeziku. „Činjenica je da je engleski jezik pjevniji od hrvatskog. Ne govorim to kao neko generalno načelo niti ikoga tko piše na engleskom osuđujem jer ima odličnih autora koji pišu na engleskom kao i apsolutno užasnih stihoklepaca koji rade na hrvatskom, no čini mi se iskrenije za mene pisati na hrvatskom jer je to jezik na kojem razmišljam i koji govorim. S druge strane, napisala sam pjesmu 'Razmak' gdje je dio teksta na engleskom, nadam se opravdano korišten radi teme pjesme. Ali bez obzira na sve medijske utjecaje, filmove, kompjuteske programe, stranu literaturu i internet - čini mi se dosta upitno pisati kompletan album na tom jeziku kad mi to nije živ jezik kojim svakodnevno komuniciram. Engleski jest univerzalni jezik danas i tu bi neki lingvist ili sociolog mogao svašta reći, ali čini mi se da se tu radi o nekom pitanju identiteta u muzici koji je užasno bitan. Da pišem na engleskom, bilo bi mi upitno kome se obraćam i koje poruke prenosim. Uz to, na neki glupi način mi se čini da pisanjem na hrvatskom malo ipak pridonosiš toj lokalnoj kulturi. Kao što se polako gube naša narječja i time se smanjuje bogatstvo našeg jezika, čini mi se da pisanje na engleskom možda posredno osiromašuje našu kulturu.“

Iako je svjesna da joj pjevanje na hrvatskom jeziku smanjuje šanse da se kao glazbenica probije van regije, kaže da takvih ambicija niti nema. „Da mi je to u startu bio cilj, pisala bih na engleskom jer mogu da želim. Jebiga, lijepo mi je tu. Svi smo u govnima u ovoj zemlji, ali mogu se vraćati doma u tri ujutro bez straha da će mi se nešto dogoditi. Volim putovati, ali nalazim se ovdje i nemam taj provincijalni kompleks.“

Tijekom razgovora sa Sarom, shvatila sam da je i meni i Sound Reportu ovo prvi intervju s nekom glazbenicom, pa se poteglo pitanje tretiraju li nju i njene kolegice drugačije no što tretiraju muške kantautore. „Da, jedan glazbeni novinar me pitao smeta li moj izgled percepciji mene kao ozbiljne glazbenice. Molim?! Doduše, najviše diskriminacije sam doživjela iz takozvanih underground krugova jer kao, 'šta ti misliš da možeš pisati pjesme i kritična zapažanja o svijetu, a radila si kao manekenka'. Valjda bih trebala biti socijalni slučaj da bi bavljenje pisanjem bilo prihvatljivo. Neš ti manekenske karijere! Nosila sam dvije-tri revije i radila kao hostesa. Ako ništa drugo, iskustvo hostesiranja mi je dalo još jedan uvid u apsurd svijeta u kojem živim jer sam od jednog hostesiranja mogla kupiti Orange pojačalo, dok sam u to vrijeme upola manje dobila za tri mjeseca obavezne prakse u arhitektonskom birou. Što se medija tiče, čak mi je draže dati intervju za Gloria Glam ili za neki trash portal jer barem znam na čemu sam, dok dosta indie medija pretendira dati jako veliku kritiku nečemu, a u principu su jednako površni kao svi ostali. Kad pišu o ženskoj kantautorskoj sceni ispada da je to žanr. Čast iznimkama.“

Iako prethodno nije imala glumačkoga iskustva, uključena je u rad Montažstroja otkad je 2012. godine na nagovor prijatelja volontirala u predstavi „55+“. Potom je bila jedna od protagonista u projektu „Budućnost je sada“, a glavnu pjevačku ulogu imala je u projektu „Mali čovjek želi preko crte“. „U projektu 'Budućnost je sada' imala sam velik izazov jer nam je publika sjedila jako blizu i teže je tako prodati priču nego kad postoji nekakav veći razmak kao tampon zona. Usporediva je sa različitim feelingom kada se sam pratiš na gitari u malome klubu na pola metra od publike ili ako se svira na velikom stageu.“

Što se njene glazbene karijere tiče, kaže da je sada konačno zadovoljna s postavom benda koji čine Luka Geček na gitari, Zdeslav Klarić na klavijaturama i Anže Kristan na bubnjevima, a kojima voli dati prostora pri kreiranju novih pjesama i novih aranžmana. „Kod dečki primijećujem veliki entuzijazam. Lijep je taj osjećaj kad radiš s bendom i kad se još netko drugi bavi tvojim pjesmama. Stanemo u jedan auto, pa nismo više tako skupi“, govori mi uz smijeh i daje mi promo CD s live i demo snimkama.

Iako mi je, priznajem, trebalo vremena da shvatim glazbeni rad i izričaj Sare Renar, veselim se njezinim novim uradcima i, kao i svim mladim izvođačima, želim joj mnogo sreće i da joj nominacija za Porin donese barem koji koncert više. Saru Renar možete pratiti na njenoj Facebook stranici.

 

Ana Hotko
Ana Hotko

Fear is a liar