Tame Impala: Chill za zimu dok čekamo proljeće
06.03.2020. 12:19
Nakon zanimljive promjene stila na „Currents“, Tame Impala tj. Kevin Parker nastavio je razvijati svoju varijaciju psihodelije i popa. „Currents“ možda jest bio pristupačniji od njihova prva dva albuma, ali je na tren izgubljena specifičnost koja nas je privlačila njegovim prijašnjim albumima – duša, moglo bi se reći. Nasreću, „The Slow Rush“ povratio je onaj prvotni šarm, a da nije podbacio na ugodnim melodijama i čvrstim ritmovima.
Zvuk je znatno blaži i prostraniji. Prožima se prostorom, ali postepeno, lagano, pritom utjelovljujući sam naslov albuma i pripadajuću mu naslovnicu. Konačni dojam samog zvuka jest kao da lebdi prostorom, nesputan ovozemaljskim brigama koje nas svakodnevno priječe u disanju punim plućima.
Produkcija je odlična te bih rekao znatno bolja nego na prošlim albumima koji su znali imati problema s dinamičkim opsegom. Istina, glazbeni uzorci u primjeni i dalje su kompresirani te na trenutke tvrdi, ali sveukupno album obiluje toplinom i egzotikom dalekih prostranstava kojima nas novi materijal vodi – barem zvukom, kad nam već ne može i kartu platiti. Mnogo je veći fokus na elektroničkom dijelu pa se gitara tek sporadično čuje na pjesmama poput „One More Hour“, označujući iduću etapu u zvuku Tame Impale. Naravno, nekima će nedostajati jači element rocka s prošlih albuma, ali Parker se nikad nije previše ograničavao etiketama, već samo mogućnostima pojedinačnih elemenata koji su mu pri ruci.
Od prije spomenute egzotike na „Borderlines“ pa do ambijentalnog electro-chilla na „Posthumous Forgiveness“, svaka nota ljulja u blagi san u koji je rijetko koji oblik psihodelije kadar vlastoručno utonuti, a da nema neka pomoćna sredstva uz koja bi se (možda) usudio. Dodatni efekti naglog prijelaza u pojedinačnim pjesmama ostavljaju dojam klupske scene idealne za blagi chill uz melodije koje skoro pa možete vidjeti u različitim nijansama psihodelične izmaglice, dok istovremeno pravi tranziciju između tema i emotivnih stanja prisutnih na samim pjesmama.
Nakon 5 godina izbivanja i tek pokojeg singla, lijepo je za vidjeti da se Parker nije opustio te da mu mašta i dalje radi punom parom. Album možda neće u potpunosti sjesti puristima i obožavateljima njihove ranije faze. No, kao idući korak u razvijanju zvuka, pun je pogodak. Čak ne trebate ni zapaliti da biste uživali u njemu, mada vjerojatno pomaže za uživanje u sveukupnom doživljaju. Barem sam tako čuo.
Popis pjesama:
One More Year
Instant Destiny
Borderline*
Posthumous Forgiveness*
Breathe Deeper*
Tomorrow's Dust
On Track
Lost In Yesterday
Is It True
It Might Be Time*
Glimmer
One More Hour*
*top pjesme
