
Steven Wilson: Pop do kože, prog do kosti
25.09.2017. 11:31
O glazbenim ukusima se ne raspravlja. Osim kad se raspravlja. Tad na vidjelo izlaze sve urođene preferencije i predrasude. Poznato je da se prosječni alternativac skoro fanatički kloni komercijalnog zvuka kao vrag od tamjana, no ima i onih koji su ga prigrlili bez žrtvovanja vlastitog glazbenog integriteta. Kako je bilo legendi poput Petera Gabriela, tako ima i novijih izvođača koji su uspješno krenuli istim stopama. Među njima je i Steven Wilson. Izvorno jednočlani sastav Porcupine Tree, s vremenom je okupio cijelu ekipu, a nakon duge karijere ponovno se vratio solo vodama, taj put pod vlastitim imenom. Naravno, svaki novi album proizašao iz uma ovog bosonogog Britanca pravi je užitak za sve koji vole prog, bez obzira bila glazba žestoka ili ne. Ovaj put imamo priliku čuti kako bi zvučao kao pop izvođač. Ah, da bar jest…
Dok je na „Hand. Cannot. Erase.“ tek koketirao s popom, na „To the Bone“ ga je u potpunosti prigrlio. Nekima možda jest iznenađenje, ali većini ne bi trebalo biti. Pod prvo, „Piano Lessons“ i „Fear of a Blank Planet“ Porcupine Treea dale su jasne znakove da ga standardnije strukture itekako zanimaju – da ne govorimo o „Four Chords That Made a Million“. Pod drugo, izričito je rekao da namjerava snimiti pop album. Tkogod bio nezadovoljan, neka slobodno izađe na malo svježeg zraka. Ostatak neka slobodno uživa u glazbi koja je istovremeno „jednostavna“, a složena. Već od prve pjesme jasno je da nije napustio prog. Samo ga je još malo obogatio. A u tradiciji žanra – u ovom slučaju popa – tu je i „Pariah“, muško ženski duet emotivne ranjivosti i strukture na tragu „Don't Give Up“ Petera Gabriela i Kate Bush. Naravno, to je samo površni dojam jer glazba ide vlastitim pravcem, kombinirajući blagu akustiku i melodične elektroničke strukture da bi se sve raspršilo uz post-rock klimaks. Drugdje se osjete i dalje prisutni tragovi Porcupine Treea uz dodatne furiozne nalete koje je počeo razvijati zadnjih godina, dok „Refuge“ u solažama odiše Pink Floydom.
A koliko god glazba postala glasna, nikada ne prelazi u kakofoniju, ponovno dokazujući da ponešto zna i o glazbenoj produkciji. Ipak je „Hand. Cannot. Erase.“ bio jedan od albuma s najboljim dinamičnim opsegom zadnjih 20 godina – Rick Rubin i ostala elita mogu se slobodno sakriti u mišju rupu. Da se vratimo glazbi. Ako dosad nije bilo dovoljno popa, druga polovica albuma započinje s nepodnošljivo veselom i poliranom „Permanating“. Najlakše ju je opisati kao odu electropopu 80-ih. I funkcionira. Sa svojom zaraznom melodijom i nepretencioznom poletnošću s razlogom se nalazi ondje gdje jest te ni po čemu ne zvuči kao na brzinu snimljeni višak. Ovdje Steven daje do znanja da cijeli album nije tek nasumični hir, već je znao što je htio postići. „Song of I“ nudi još jednu promjenu u vidu mračnog trip-hopa kao antipod elanu ostatka albuma, dok je ostatak albuma nastavak pristupačnog proga.
Možda se na trenutke album doima neujednačen, no sve se savršeno uklapa. „To the Bone“ je kvalitetno djelo. Dinamično, pristupačno i bez mrtvog hoda. Itekako se isplati poslušati. Nije „Hand. Cannot. Erase.“ niti pokušava biti. Ovo je pop s dušom – ili je bolje reći mozgom?
Popis pjesama:
01. To the Bone*
02. Nowhere Now
03. Pariah*
04. The Same Asylum as Before
05. Refuge
06. Permanating*
07. Blank Tapes
08. People Who Eat Darkness
09. Song of I*
10. Detonation
11. Song of Unborn
*Top pjesme