photo: Bambi Festival, credit: Berislav Matej Mikša
Bambi festival - dan drugi - od divnoga sna do surove realnosti (i natrag)
04.09.2021. 17:17
Čini se kako rujan u Zagrebu jako dugo nije bio ovoliko bogat glazbenim događanjima, a tek je počeo. Dok se s jedne strane nasipa odvijao drugi dan Bambi festivala, na drugoj se strani odvijao prvi dan Zagreb Beer Festa.
Iako smo na prvoj svirci prisustvovali samo mi i ekipa iz Dostave, što je razumljivo jer sam putem do festivala čula kako u daljini roka Repetitor i ''Kralj ničega’' u sklopu Zagreb Beer Festa, s vremenom sam zaboravila na tu drugu stranu i izgubila se u glazbi.
I, pomalo ironično, dok se u blizini događao taj isti festival piva, mi smo ovaj put zbog administrativnih problema sa šankom, morali donijeti svoju cugu. Ali, ionako smo tu zbog muzike, a problemu smo lako doskočili alternativom, tako da no hard feelings.
Drugi je dan Bambija led probijao Zimizelen, još jedno novo ime na sceni iza kojega se krije mladi kantautor Vinko Ergotić. Zimizelen se pred kraj 2020. godine publici predstavio singlom ''Fantastično'', a nedugo nakon toga i pjesmom ''Likovi bez lica'' na kojoj surađuje s Mary May. Jednostavan, emotivan i talentiran. Njegova je glazba skladna i predivna mješavina poezije i muzike, ona koju istinski osjetiš i od koje se iskreno naježiš. On ruši onaj mit o nemogućnosti pjevanja divnih stihova na hrvatskome jeziku jer kao sve zvuči bolje na engleskome. Na stageu je bio sam s gitarom, nastupao je potpuno iskreno i ogoljeno do kosti, što je doprinijelo melankoličnoj estetici koja karakterizira njegovu muziku. Na sanjiv nas način suočava s vlastitim bolima i tu bol transformira u lijepu muziku. Osim što je odsvirao ''Nosi je'' i ''Izgubljeno'', pjesme koje je u live session verziji objavio prije dva tjedna, čuli smo i neke nove, još neobjavljene pjesme.
Uskoro smo se iz toga lebdećega melankoličnoga stanja nabijenoga emocijama prizemljili i vratili u ''Bambi mode'' jer je na stage stigao (po treći put u dva dana) Domagoj Šimek, ali ovaj put u pratnji benda. Za izvedbu je svojega solo albuma ''Atlas On My Hoof'' okupio Nenada Gajića na basu i vokalu, Hrvoja Baudoina na gitari te Leonarda Klaića na bubnjevima i tako akustičan album začinio s još malo žeste pa se na taj način vratio, ili se nije ni udaljio, od šimekovske interpretacije na koju smo i navikli i koju obožavamo.
U svakom slučaju, iznimno je zanimljivo album koji smo navikli slušati samo u akustičnoj, mekoj i laganijoj verziji, čuti i u nešto tvrđem i bržem izdanju koje posebno laska određenim pjesmama. Na ovaj je način emotivnost zamijenio energičnošću i ipak zadržao status opakoga momka naše scene, a mekanost je pokazao samo u trenutku upoznavanja publike i svojega psa.
I dalje slatko. ,,Tamo sviraju Majke, ali ovdje sviraju tate!'' izjava je Zorana Piberčnika, frontmena benda One Step Away koji su na stage stigli nevjerojatno nabrijani, a publika se, na sreću, taman okupila u nešto pristojnijemu broju. U njihovom stilu, bez grama srama i s ,,par litri cuge'', podigli su atmosferu festivala. Tematski se smještaju među tipičan domaći punk rock, ali spašava ih vrlo nabrijana energija koju rijetko koji od njima sličnih bendova ima.
Prilično su neumorni, dinamični i pobunjenički nastrojeni pa čak graniče s buntovnošću što im svakako priskrbljuje neke vjerne obožavatelje. Uskoro je red došao i na iščekivanoga Marka Mrakovčića i njegov bend, a tada se dobar dio publike, koji je inače sramežljivo stajao dalje, znatiželjno pomaknuo nekoliko koraka bliže pozornici. Svoj je hvaljeni album ''Breeding Black Sheep'' uživo izveo na nešto siroviji način s više prizvuka garažnoga rocka koji se, dakako, s obzirom na okolnosti, ali i karakter pjesama pokazao kao otkačeni, ali i savršeni upgrade. S obzirom na to da je album snimao sam, logično je da s bendom dolaze preinake, a u njihovom su slučaju upravo one zvučale odlično, a barem je mene najviše oduševila live verzija pjesme ''Smiling'' čiji je tempo u originalnoj verziji umjeren, a Markov glas prilično suzdržan. No, najavljen je i neki novi materijal kojemu se već sad veselimo!
Posljednji su na line up-u bili Six Pack zbog kojih je publika napokon poludjela. Sama se nažalost ne mogu poistovijetiti s tim veseljem jer me ometala činjenica što je bas bio toliko glasan da se vokal jedva čuo, i to toliko da su se riječi mogle raspoznati tek na pjesmi ''Nekako najviše me boliš ti'' koja je mjesto zauzimala negdje na sredini setliste. Nisam sigurna je li na to utjecalo samo to što zbog putovanja nisu stigli imati tonsku probu, ali većina je koncerta tehnički dosta slabije zvučala. No, nadam se i vjerujem da barem zagriženi fanovi benda nisu ostali razočarani.
Tako je prošao i drugi dan Bambi festivala. Unatoč svim preprekama i suočavanju s nekim stvarima na koje je teško utjecati, dojmovi su i više nego pozitivni. Treći dan je pred nama, a nešto mi govori da će biti vatreno!
