''They'll be swinging, swaying, records playing…'' – o Danu prodavaonica ploča
13.03.2018. 20:12
''Milennium Bug'' se nije dogodio našim računalima početkom novog tisućljeća, ali našim umovima – možda i jest. Gotovo sve vrste odjeće i obuće (osim traper jakni, to još čekam), raznih predmeta, navika i tehnologije koji su obilježili 20. stoljeće u ovih su se niti 20 godina barem na trenutak vratili u modu. Kako je retro odjednom postao cool?
Svijet mode u svom širem smislu beskrupulozno je čudovište koje desetljećima pustoši novčanike diljem našeg planeta. Je li moda vratila sve te stilove i predmete u našu svakodnevicu? Ili se ipak dogodio gotovo simultani ''klik'' u našim glavama pa smo si priznali da budućnost ne mora uvijek gaziti prošlost i da neke stare stvari ipak imaju šarm koji je vječan. Ta teorija najveće uporište ima upravo u tehnologiji, gdje prošlost jedino ima svrhu nadahnuća. Ovdje caruju samo tri pravila – napredak, napredak, napredak.
Kako onda objasniti ''povratak'' gramofonskih ploča u posljednjih desetak godina? Danas, kad nam je gotovo sva glazba dostupna klikom miša? O tom se povratku sjajne, okrugle plastike već dovoljno pisalo i teoretiziralo, no vrijedi istaknuti jednu činjenicu – velik udio u tome imao je Record Store Day*, godišnji događaj i poduzeće koje stoji iza njega. Sve je počelo 2007. od šačice vlasnika neovisnih prodavaonica ploča koji su htjeli vratiti značaj svojim dućanima i njihove organizacije događaja po uzoru na američki ''Free Comic Book Day''. Godišnji se događaj vrlo brzo pretvorio u ''svetkovinu'' za ljubitelje gramofonskih ploča i CD-a diljem svijeta. Ustvari, kako za koga.
Ako je vjerovati Nielsen Soundscanu, lako je povezati boom prodaje ploča s ovim događajem. Naravno, za dio priče zaslužni su puno veći igrači, ali organizacija Record Store Dayja je ona iskra koja je zapalila PVC revival. Stoga nemam razloga ne vjerovati kako je ova inicijativa – potaknuti prodaju nosača zvuka kako bi neovisne prodavaonice opstale – počela kao iskrena, topla i negramziva. Kako je rasla po broju izdanja, broju dućana koji sudjeluju, medijskoj pokrivenosti te broju glazbenika koji su ju javno podržali, tako su se mijenjali i oblik i smisao ovog događaja.
Za početak, dotaknut ću se onog zbog čega je sve počelo: neovisnih prodavaonica ploča. Prije nego što je kupovina putem interneta postala norma (kod nas tek sad postaje) te prije nego što su ''krupne ribe'' uskočile u vlak naziva ''ploče su opet cool'', neovisnim, malim dućanima je ova inicijativa nesumnjivo pomogla. Jedan od dokumentaraca koji odlično prikazuju situaciju prije nego što se mjehur napuhao jest ''Sound It Out''. No, već danas je situacija drukčija. Zašto bih, kao kupac ploča, platio 20-25$ u prodavaonici ploča kad to isto izdanje mogu nabaviti putem interneta na Amazonu za 15$ uz besplatnu poštarinu (recimo, u SAD-u) iz udobnosti svog doma i preuzeti ju na kućnom pragu za koji dan? To ne mora biti moje stajalište, no siguran sam da se i oni koji prvi put kupuju i oni koji nikad nisu ni prestali barem ponekad pitaju isto pitanje. Karitativno djelovanje ipak ima neka druga žarišta.
Priča se i priča o ''iskustvu'' ulaska u dućan, višesatnog (kod nas teško) kopanja po policama s pločama, promatranje omota (uz odsjaj zaštitne folije) i – što je najbolje – razgovora s vlasnicima, prodavačima i drugim kupcima (!) o glazbi i nosačima zvuka. Mislim da je takvima ''High Fidelity'' cijelo vrijeme u glavi te i dalje sanjaju kako će im prodavač u dućanu ''okriti neki novi svijet'' svojom znalačkom preporukom. Sreo sam i takve i svaka im čast, no kroz vlastito iskustvo spoznao sam da bi većina prodavača mogla jednako dobro (tj. loše) prodavati i sportsku opremu, namještaj ili automobile. Još su mi gori oni koji znaju, ali ''bacaju hejt'' na sve kupce koji tek ulaze u svijet ploča. Posve su druga priča second-hand dućani, no oni imaju pravo sudjelovati u Record Store Dayju samo simbolično, organizacijom nekih događanja ili popustima na postojeći asortiman. No, i to je dovoljno da privuku istinske ljubitelje vinila i drugih originalnih glazbenih formata, onih koji će zaista moći višesatno kopati, promatrati omote iz kojih mogu izvući i ploču (jer nema zaštitne folije), a njihovo znanje gotovo nikad neće premašiti ono starog, iskusnog vlasnika. Koji će te još počastiti i pelinom ili domaćom rakijom.
Još jedan, već navedeni problem, je onaj rastuće popularnosti ploča. Kad su veliki diskografski lanci vidjeli da malima uspijeva ono donedavno nezamislivo, nisu časili časa te su i oni počeli organizirati Record Store Day u svojim prodavaonicama. Posljednjih godina dolazi do apsurda – ponuda Record Store Day izdanja često je izdašnija u tim dućanima nego u neovisnim, stoga će se kupci radije okrenuti njima i pokupiti ono što ih zanima, dok će u neovisnu prodavaonicu možda navratiti na druženje i pivo. S obzirom da se pritom gubi inicijalni smisao događaja, možemo se samo nadati da su neovisni dosad uspjeli stati na svoje noge i bez daljnje pomoći Record Store Dayja.
I, na kraju, kupci**. Ove godine u ponudi će (ne u svakom dućanu, naravno, već sveukupno u svijetu) biti nekoliko stotina posebnih glazbenih izdanja. Hoće li svaki kupac moći naći nešto za sebe? Hoće li baš to izdanje moći pronaći u obližnjim prodavaonicama? Odgovor na oba pitanja je – vjerojatno ne. Ovo je bio naivan pogled na situaciju, a sad realno pitanje: služi li Record Store Day zapravo najviše (pre)kupcima? Onima koji u redovima pred dućanom čekaju od ranog jutra, no ne kako bi konačno ugrabili neki EP kojeg već godinama žele imati na vinilu, nego da bi kupili što više toga, otrčali kući i stavili ta izdanja na Ebay ili Discogs. I čekali da krenu pljuštati ponude onih koji ta izdanja zaista žele imati, i to pod svaku cijenu.
Dakako, nije sve tako crno. Znam da će me dio čitatelja optužiti da sam ocrnio ovaj događaj i njegovu plemenitu svrhu. No, za svakog ozbiljnijeg i češćeg kupca onaj izvorni šarm i bogatstvo prodavaonice ploča s početka njegovog hobija/strasti ipak je s prolaskom vremena malo-pomalo jenjavao. Danas gotovo da znam napamet kataloge ovih nekoliko dućana s većinom novim pločama, čak i ako redovito ne provjeravam inventar na njihovim internetskim stranicama. I sumnjam da sam jedini. Stoga danas kupovina najčešće funkcionira po principu ugledaj-(rezerviraj)-pokupi-plati-izađi***. Čini se kao da je jako davno bilo vrijeme onih prvih odlazaka u dućane s pločama i izvlačenja gotovo svake ploče iz svog mjesta na polici da vidim o kojem se albumu radi. To uzbuđenje i neizvjesnost na što ću naići još mogu osjetiti jedino kopajući po policama second-hand dućana…
Možda će Record Store Day u budućnosti najbolje funkcionirati za one koji ulaze ili tek žele ući u čaroban svijet vinila. Pustite ove gramzive da grabe rijetka, specijalna izdanja zbog kojih se stoji satima u redu pred dućanom prije njegovog otvaranja. Uzmite si vremena i proučite generalnu ponudu dućana. Povedite razgovor s prodavačem (ako nije u gužvi) pitajući ga što trenutno svira na razglasu. Upoznajte njih i onaj ''sčilani'' dio ekipe, pitajte za savjet (ili objašnjenje zašto je bitna gazna sila gramofonske igle). Popijte pivo i poslužite se grickalicama. Uživajte u činjenici da ste sada dio jedne male zajednice, makar vas jedino s drugima oko sebe vezala – ljubav prema glazbi. I, kvragu, kad ste već tamo, kupite ploču. Dobit ćete uz nju i srdačan osmijeh prodavača i ''Vidimo se!''. A toga nema na Amazonu.
* Ovo će biti 11. izdanje Record Store Day-ja, a održati će se 21. travnja. Svake se godine Record Store obilježava treće subote u travnju. Pisanje ovog teksta potaknuto je nedavnom objavom popisa svih izdanja koja će se prodavati na tom događaju, a njega možete vidjeti ovdje.
** Primjećujete da ovu skupinu ljudi nazivam generičkim nazivom ''kupci''. Mnogi vole reći da su to ''sakupljači ploča''. Mene to podsjeća na ''Sakupljača kostiju''. Ako poznajete nekog tko kupuje ploče, molim vas da ga ne pitate ''Ti skupljaš ploče?'', osim ako se ne radi o osobi koja kupuje radi skupljanja, impulzivno, ogromne količine, glazbu koju voli i koju ne voli. Ako kupujete ploče, ne nazivajte se ''skupljačima ploča'' jer će vas drugi kupci ploča prezirno gledati. Simpatičnije je kad se međusobno nazivamo ''pacijentima'' i slično. Ali najbolje je ne imati naziv za ovu skupinu ljudi.
*** Čak i na službenoj stranici Record Store Dayja stoji sljedeće: ''It’s always a good idea to be BFFs with your neighborhood record store and let them know what you might be looking for. They can’t guarantee you will walk out with what you want, but it’s a good place to start.'' Rezerviraj-plati-izađi…
