Specijal

POVIJEST KROZ STIHOVE: The Clash

POVIJEST KROZ STIHOVE: The Clash "Straight to Hell " - Glazbeni opis nepravde

Predstavljamo vam novu rubriku "Povijest kroz stihove" koja vas vodi kroz političko-povijesne događaje koji stoje iza stihova poznatih pjesama. Interpretacija tekstova bi trebala biti informativnog karaktera dok je doživljaj pjesama prvenstveno subjektivan. Rubriku započinjemo s predvodnicima punka, britanskim bandom koji je poznat po svojim tekstovima o socijalnoj nepravdi i kritici zapadnog društva.

Pjesma Straight to Hell banda The Clash objavljena je 1982. na njihovom petom studijskom albumu Combat Rock i u svojim stihovima pjeva o nepravdi i otuđenju potlačenih. Iako je objavljena kao singl ostala je donekle u sjeni poznatijih pjesama s tog albuma Should I Stay or Should I Go i Rock the Casbah

Na početku valja spomenuti kako je 1979. u Velikoj Britaniji na vlast došla konzervativna premijerka Margaret Thatcher koja je pokrenula neoliberalnu ekonomsku politiku što je dovelo radnike u nepovoljniji položaj. Tako se prva strofa pjesme odnosi na zatvaranje čeličana u Sjevernoj Engleskoj i širenju nezaposlenosti među socijalno ugroženima. Ovi stihovi također spominju i otuđenje imigranata u britanskom društvu koji ne govore književni engleski jezik: ”Speaking King's English in quotation, As railhead towns feel the steel mills rust”. Ova tema imigranata i neprihvaćanja drugačijih zasigurno je aktualna i danas, pogotovo kada znamo da je migrantsko pitanje bilo u srži Brexita.

Stihovi u nastavku kao da putuju svijetom tražeći novu nepravdu i pronalaze je u bivšem kolonijalnom svijetu. Nakon što je američka vojska napustila Saigon (nakon rata preimenovan u Ho Chi Minh City), Vijetnamski je rat konačno okončan 1975. godine. Druga strofa govori o djeci američkih vojnika i lokalnih Vijetnamki koja su odbačena od svojih očeva, ali i od svoje kulture i zemlje u kojoj su rođeni – „Amerasion blues“. Ovu strofu opisuju vjerojatno najdojmljiviji stihovi pjesme u kojima dijete moli svog oca američkog vojnika da ga povede kući u SAD, međutim otac mu odgovara kako to nije moguće jer njegovim venama ne teče Coca-Cola nego riža: „Lemme tell ya 'bout your blood bamboo kid, It ain't coca-cola it's rice”.

U trećoj strofi The Clash pjeva o trgovini drogom i njenom socio-ekonomskom utjecaju na najsiromašnije u SAD-u za vrijeme predsjednika Ronalda Reagana. Iako se u tekstu mogu iščitati mjesta o kojima stihovi govore zaključak je da se nepravda nad potlačenima, nasilje i rasizam u svom najsurovijem obliku mogu dogoditi bilo gdje na zemlji: “It could be anywhere, Most likely could be any frontier, Any hemisphere”.

Pjesmu potpisuju svi članovi benda zajedno – Joe Strummer, Mick Jones, Paul Simonon i Topper Headon, međutim jak utjecaj pjevača Joe Strummera osjeća se kroz sve stihove. Stil pjesme snažno podsjeća na Bossa novu, dok je zvuk melankoličan i sjetan, ovdje se zapravo radi o ironiji koja sjajno opisuje neokonzervativnu politiku tačerizma u Velikoj Britaniji i povratak tradicionalnim vrijednostima uz pomoć reganizma u Sjedinjenim Američkim Državama. Oduševljenje na prvo slušanje.