Specijal

O glazbi i ljudima (4)

O glazbi i ljudima (4)

O glazbi i ljudima

Postoji jedan entitet u prirodi koji je jedini pravedno raspoređen među svim ljudima, inteligencija. Jeste li primijetili da se gotovo nitko nikada ne žali da je ima premalo? Naravno, nedostaje novaca, nedostaje vremena, nedostaje svega, ali nekako, čini se da inteligencije među ljudima ne manjka, barem što se svakoga ponaosob tiče. Stvarna situacija je ipak pomalo drukčija. Ili možda nije.

Pošto je ovo ipak slobodnija forma pismenog izražaja, nadam se da mi nećeš zamjeriti ako ti kažem nekoliko riječi o vlastitim vjerovanjima vezanima uz život i čovjeka. Moje vjerovanje nikako nije apsolutna istina, moje vjerovanje nije vrjednije niti manje vrijedno od tvoga, kao što, na kraju krajeva, moj život vrijedi točno koliko i tvoj. Što prije se svi pomirimo sa činjenicom univerzalne vrijednosti svakoga pojedinog života, prije možemo prebroditi ovu fazu izumiranja ljudskosti i izumiranja čovjeka i zatim nastaviti po mirnim vodama na putu prema zvijezdama.

Vjerujem u čovjeka, dobrotu, ljubav, jednakost i univerzalnu povezanost svega. Vjerujem da je smisao života kreacija i vjerujem da smo u trenutno u dubokim, dubokim govnima. Nadam se da mi nećeš zamjeriti što danas neću previše pisati o glazbi, jer zaista, 11:11 je, vrijeme je za buđenje i shvaćanje. Vrijeme je da ti i ja postanemo svjesni zatvora, lišenosti ljudskosti i puta na kojem jesmo, ceste koja vodi niti prema raju niti prema miru.

Kako bih najlakše obuhvatio jezgru svojih vjerovanja, pišem ti o sebi. Iskreno, neskriveno, bez pretencioznosti i u nadi da ćeš me nakon ovih nekoliko redaka malo bolje razumijeti i možda i postati moj iskren prijatelj i suputnik.

Zdravo, ja sam Luka, star sam koliko sam star, izgledam kako izgledam i bavim se onime čime se bavim. Vjerujem u sebe i vjerujem u tebe. Vjerujem da ne postoje zli ljudi, samo izgubljeni ljudi koji čine zle stvari. Vjerujem da se nasiljem nikada ne može protiv nasilja, i vjerujem da sukob nikada nije ništa riješio. Moj put je krenuo 6.3.2014. godine kada sam otvorio oči svijetu i kada sam prvi put iskreno raširio ruke i osjetio sve što postoji. Što sam tada shvatio?

Najljepši dan? Danas!

Vjerujem da je najljepši trenutak sada, niti jučer, niti sutra. Vjerujem da je za podosta mojih problema odgovornost ležala upravo u neshvaćanju pojma trenutka i neshvaćanju apsolutne važnosti ostajanja u trenutku. Sjećam se intervjua s Jordanom nakon jedne super bitne tekme gdje je u zadnjim trenucima napravio obranu na polaganje koja je odlučila o pobjedniku. Nakon što ga je novinar upitao što mu je prolazilo glavom u trenucima kada je izveo taj fantastičan potez, on je samo odgovorio da je vidio loptu i poletio je prema njoj kako je to činio i stotine tisuća puta prije toga. Nije bilo pritiska, nije bilo sumnje, bila je samo savršena kreacija u kojoj je u tri koraka taj veliki čovjek ispunjavao svoje poslanje i svoj smisao na Zemlji. Siguran sam da ti se dogodio savršen trenutak inspiracije i kreacije, vjerujem da znaš o čemu pričam i vjerujem da, kao i ja, imaš ponekad problema s ostajanjem u trenutku. Često smo suviše frustrirani svojim jučer i previše zabrinuti za svoje sutra. Istina je zapravo da je jučer bilo jučer, promjena prošlosti je nemoguća, barem za sada. Po meni, prošlost je samo skup trenutaka i vlastitih odluka koje su tamo da bi nas poučili kako biti bolji, kako ići brže, više, jače. Ponekad smo mazohisti i zaista se volimo vraćati u prošle bolne trenutke i ponovno proživljavati negativne emocije koje nam oduzimaju smisao sadašnjosti koja polako prolazi kraj nas, a da se nismo ni okrenuli. Pošto sam već rekao da sam dubokog uvjerenja da je smisao života kreacija, u kojem god obliku, to neminovno vuče za sobom apsolutnu važnost svjesnosti trenutka. Zapamti, što si stvorio si stvorio, što ćeš stvoriti još ne znaš, nema smisla previše vremena, koje nam je jedino ograničeno, trošiti na razmišljanje o jučer i sutra. Trenutak je sada, i ja sam sada, i samo kroz kreaciju iz iskrene motivacije koja uvijek dolazi iznutra ja postojim sada. Sve ostalo – manje bitno.

Najveća prepreka? Strah

Zadnja tri mjeseca jedna od većih preokupacija mojih misli je dekonstrukcija pojma straha. Koja je funkcija straha u životu? Postoji li utemeljena potreba za strahom i nesigurnošću? Naprosto ne, moj stav je da je strah nepotreban, potrebno je razumijevanje. Potrebno je shvaćanje nekih zakonitosti i istina. Ukoliko uđem u kavez s lavom, šanse su da ću iduću kolumnu pisat sa jednom rukom, ako uopće. Trebam li se lava bojati? Ne, moram razumjeti prirodne zakonitosti koje kažu da je lav opasna životinja koja će, ukoliko se osjeti ugrožena, kao uostalom i mi ljudi, napasti. Nema potrebe za strahom, postoji potreba za razumijevanjem. Mnogo ljudi je u strahu za vlastitu egzistenciju i egzistencije vlastitih obitelji. Treba li tome tako biti? Po meni, ne! Opet, potrebno je više shvaćanja i, umjesto brige oko problema, potreban je pronalazak rješenja. Osoba koja je u trenutku, svjesna sebe, svojih mana i vrlina, osoba koja voli i razumije prije svega sebe redovito ima bolji uvid u situaciju oko sebe i shvaća da ne postoje problemi nego samo niz odgovora koji će dovesti do stanja kakvo bi trebalo biti, stanje u kojem svaki čovjek razumije da je rođenjem dobio jedno jedino pravo – slobodu. Slobodu od tuđeg mišljenja, slobodu od tuđih strahova, slobodu od tuđih želja. Moje je vjerovanje iskreno da ja nisam ovdje da bih zadovoljio tvoje potrebe, kako što ni ti nisi ovdje da bi zadovoljio moje, ali ja jesam ovdje da bih kroz ispunjavanje svojih snova na neki način pozitivno utjecao i na tvoje postojanje. Ti si, moj prijatelju, samo duša u prolaznoj vožnji ispod zvijezda u oklopu od kosti i mesa. Čega se bojiš?

Najveći problem? Ego.

Never trust a man with an ego,

Know where he`s going and know where we go.

He may seem good, but he might be evil,

Never trust a man with an ego,

And just let it go…

Ego je po nekakvoj intuitivnoj definiciji skup ponašanja i reakcija na određena iskustva oblikovan prijašnjim događajima, bili oni dobri ili loši. Po tome, ja nisam ja, ja sam stvari koje su mi se događale i zapravo u oblikovanju svoje osobnosti nemam previše utjecaja. Sve je rulet, ako sve prođe dobro,i padne na moj lucky number seven, bit ću dobar, vjerovat ću u ljude, uvijek ću sa sobom nositi dozu optimizma i nikada neću raditi na štetu drugoga. Ako padne na crnu trinaesticu, bit ću šupak i ostatak svojih dana ću razmišljati o tome da sam bar stavio koji čip na taj vražji broj. Molim? Znači, iz ruku bi trebao zbog čiste slučajnosti pustiti oblikovanje sebe kako bi mogao oblikovati i svoju okolinu i u ogorčenosti i ljutnji ću zauvijek kriviti krupjea koji je pustio kuglicu? Moja sreća ovisi o drugome? Moje ufanje je nešto drukčije, moj stav je da nisam skup vlastitih iskustava, nego sam skup reakcija na vlastita iskustva. I dobro i loše uvijek, bez iznimke, za sobom vuče pouke koje ću iskoristiti, koje će moj život i nadam se život drugih na neki način oplemeniti i učiniti lakšim, kvalitetnijim i boljim. Postoji li zaista potreba za egom kako bi čovjek funkcionirao optimalno? Da i ne. Ego je blagoslov koliko je i prokletstvo. Svjesnost sebe i svoga poslanja, po meni, krucijalna je osobina svakoga. Ego je dio nas koji nam omogućava kritičko promišljanje svega koje nam omogućuje da se izdvojimo iz krda, koje nam omogućuje da shvatimo da je istina jedna. Stavova je puno, mišljenja još više, ali istina je jedna i univerzalna. Ego koji meni daje svjesnost o vlastitom govori da ukoliko šest milijardi prekrasnih ljudi kaže da je u redu iskorištavati resurse drugih kako bi zadovoljili vlastite i sebične potrebe, ja ću reći da nije. Ego je dio mene, ego nisam ja. Ego mi omogućava da vidim sebe različitim od tebe, ali ego nisam ja! Uvjerenje kojim se vodim jest da je eon ega gotov, i on je zapravo postao štetniji za odnose među ljudima, kao i za same ljude. Problem poistovjećivanja s egom je što je on gladna zvijer koju neprestano treba hraniti, a što ga više hranimo udaljavamo se od vlastite prirode i drugih ljudi. Smiješna premisa je da je ego potreban za komunikaciju i odnose. Kada pričam s tobom, ne priča moj ego, pričam ja, i otkada sam prekinuo dotok hrane prema egu, problemi se tope, odnosi postaju bolji, a osjećaj punine se vratio. Ego je gladan, ego je ljut, ego mrzi, ti ne, ja ne. Ego je sebičan, ego je u strahu, ti nisi, ja nisam. Čovjek jest ono što jest, ništa više niti manje, program za kreaciju koji je potekao iz kreacije poradi kreacije. Nema višeg smisla, ali zaista, što više od stvaranja postoji? Većina problema koje nas je zadesila u ovom razdoblju na svim razinama društva, kao i osobnoj, zapravo jest posljedica ega. Ego je onaj koji ima potrebu dokazivati, ego je onaj koji šalje siromašne u rat i ego je onaj koji je iskovao pojam kolateralne žrtve kao prihvatljive pojave. Ego je postao problem i, prijatelju dragi, this shit has gotta go!

Ja nisam Luka gitarist, ja nisam Luka pisac, ja nisam Luka student. Jedna od najvećih zabluda koje sam nosio kroz svoje pute jest da ću biti sretan i pun ukoliko postanem dovoljno dobar u nečemu. Ukoliko budem bolji student, bit ću sretniji, ukoliko postanem bolji muzičar, bit ću sretniji. Prava istina jest, sreća nije stanje koje se doseže, sreća je stanje koje se održava. Sreća dolazi uvijek iz dva smjera, iz mene i iz okoline. Ono što sam naučio jest da je ekstrinzična sreća uvijek kratkoga vijeka, a ona iskrena sreća koja uvijek dolazi iznutra jest jedina bitna. Ja sam Luka, i star sam koliko sam star, izgledam kako izgledam, i bavim se čime se bavim. Vjerujem u sebe i vjerujem u tebe. Sretan sam, ne jer sam postao dobar u nečemu, nego sam postao dobar u bivanju mene, jer sam konačno shvatio jedinu stvar koju je potrebno za sreću shvatiti, shvatio sam tko sam i, kako bi Hetfield rekao, nothing else matters.

Čuvajte se da možete čuvat one koje volite, i mirne vam vode dragi moreplovci…

Tekst: L.B.

sound-report.com
sound report

Glazbeni magazin o domaćoj nezavisnoj sceni