photo: White Lies, credit: Filip Bušić
White Lies u vrhunskoj formi!
13.02.2026. 08:01
U četvrtak 12. veljače engleska post-punk revival trojka White Lies nastupala je u zagrebačkom Boogaloou. Momci su ovom prilikom domaćoj publici promovirali svoj sedmi studijski album Night Light. Da White Lies imaju kod nas velik broj obožavatelja pokazala je gužva prije koncerta i rasprodan klub.
White Lies je ovo bio peti nastup pred zagrebačkom publikom. Do sada su nastupali 2010., 2016. i 2019. u Tvornici kulture te 2022. na INmusic festivalu. Osobno mi je ovo bio njihov treći i usudio bih se reći najbolji koncert. Slušao sam ih u Tvornici 2019. i na Jarunu i sjećam se da su u Tvornici bili previše blagi dok su na INmusicu imali problema sa zvukom. No sinoć sam u Boogaloo doživio potpuno drugačije iskustvo. Momci su svirali perfektno i zvučali moćno. Osjetilo se da su odlično uigrani mnoštvom koncerata, a vidjelo se da im je drago što je bilo toliko puno ljudi. Moram priznati da mi je i meni bilo drago vidjeti rasprodan klub jer mi se uvijek činilo kako su nezasluženo podcijenjen bend.
U dvoranu sam ušao oko 20h točno na početak predgrupe. Radilo se o austrijskim post-punk mračnjacima Like Elephants koji su me vrlo ugodno iznenadili. Njihov zvuk me strašno podsjetio na Motoramu (pogotovo na njihov EP Bear) s elementima rane faze Interpola. Zapela mi je za uho dosta dobra, sjetna, Mesmerize. Topla preporuka za sve koji žele otkriti nove bendove sličnog glazbenog izričaja. Like Elephants svirali su oko pola sata i rekao bih uspješno ugrijali atmosferu.
White Lies predvođeni frontmenom Harryjem McVeighom izašli su pred publiku par minuta nakon 21h i otvorili s pjesmom All the Best. Cijela pozornica bila u znaku novog albuma Night Light jer su iza bubnjeva postavljene četiri velike noćne svjetiljke kako bi stvorile dojam intimnog druženja. Što se tiče novog albuma mogu reći da mi je nešto slabiji nego prethodni, no i na njemu se nalazi nekoliko potencijalnih hitova. Upravo All the Best i Juice moji su favoriti. Već druga pjesma večeri, puno brža Farewell to the Fairground rasplesala je publiku. Setlista od 19 pjesama obuhvatila je sve albume. Hitovi – There Goes Our Love Again, Is My Love Enough, Tokyo, To Lose My Life – bili su, razumljivo, najbolje primljeni od publike, a najveće ovacije dobila je Bigger Than Us s kojom su zaključili standardni dio koncerta.
Treba dodati da je za vrijeme koncerta bilo iznenađujuće malo mobitela u zraku. Publika, barem koliko sam mogao primijetiti, sastojala se uglavnom od ekipe koja White Lies prati od njihovog prvijenca To Lose My Life… iz 2009. godine. Nakon kraćeg zazivanja momci su se vratili i na bisu odsvirali još tri stvari – Night Light, Death i In the Middle. Nakon sat i četrdeset pet minuta ovaj mračni post-punk spektakl je završio. Iako su imali minimalnu interakciju s publikom, osjetilo se da je ona bila iskrena, pogotovo kad je McVeigh na kraju izjavio da se nada da ćemo se ubrzo ponovno vidjeti. Charles Cave na basu, Jack Lawrence-Brown na bubnjevima i Harry McVeigh za mikrofonom i na gitari odsvirali su vrhunski koncert, vjerujem, na zadovoljstvo svih obožavatelja.
