Posjetili smo 14. SARS festival
25.07.2016. 18:05
U Sinju se ovoga vikenda održalo četrnaesto izdanje SARS festivala. Događaj je to koji je polagano kroz godine narastao od omalenog susreta demo rock bendova na košarkaškom igralištu do trenutnog stadija kada okuplja stotine i stotine posjetitelja i vrlo jaka imena regionalne scene na ogromnom platou pokraj vojarne. Ne mogu točno objasniti zašto nikad prije nisam bio na SARS-u, tim više što sam podrijetlom iz Sinja. Ili porijeklom? Hm, izgleda da može oboje. Htjedoh reći, ove sam dakle godine napokon pohodio. Tako da, ako vas zanima, sad imate priliku pročitati što mislim o cijeloj stvari i kako sam se proveo.
Prva stvar koju čovjek nakon desetosatnog obijesnog putovanja iz Zagreba kroz zaseoke na sto "-ić" primjeti po ateriranju na festivalski prostor (kompleks spomenute vojarne, jel') je činjenica da, iako je isti sasvim zadovoljavajuć po većini kriterija, nedostaje mu jedna prilično bitna stvar. Šatori. Mjesto za kamp je bilo predviđeno, da se razumijemo. Ali podignut bješe samo jedan. Zanimljiva stvar, jer nije da nije bilo publike. Očito je SARS i dalje festival gotovo isključivo za Sinjane. Što nije nužno loša stvar, osjeti se ta domaća, gotovo pa familijarna atmosfera. Ponajbolji primjer je ono kad vas redar sa smješkom propušta dok u grupi unosite onako malo monumentalniju količinu alkohola u koncertni prostor. Da, moglo se. Vrlo rijetka i hvale vrijedna odluka organizatora. To je inače bila udruga S.K.U.P., grupa lokalne mladeži koja se svojski trudi održati gradsku kulturnu scenu na životu.
Program je prvog dana poprilično okasnio, ali nitko nije zamjerio. Čast da nam prvi prezentiraju svoje zvukovlje imali su lokalni momci iz benda Underdog. Nema se tu što puno za analizirati, tipični hard'n'heavy arsenal skladbi kao stvoren za motorijade. Gažerski bend, bez puno želje za komunikacijom s publikom ili bilo kakvim drugim ponašanjem kojim bi nas natjerali da ih upamtimo kao išta više od "onog nekog benda koji je svirao prvi". Vokal je solidan i čvrst, a odabir covera (nisam najsigurniji, ali držim da je cirka pola setliste otpalo na njih) malo drugačiji od uobičajenog za bendove tog tipa. Publike na njima više nije bilo nego što je, a ja sam smatrao zgođušnim kako su osjećali potrebu zahvaliti nam se nakon svake pjesme unatoč tome što smo im podarili nula feedbacka.
Uslijedio je Špurijus, također poznat i kao ključni razlog što sam se ove godine bez razmišljanja brže bolje upisao u portalovu tablicu za SARS. Špurijus svira punk i ska točno na onaj način na koji se ta muzika treba svirati, dozlaboga nepretenciozno, kulerski, šarmantno i s tonama onog old skul uličnog garda. Jedan od najboljih domaćih punk bendova, samo ih je vlastita inertnost po pitanju ozbiljnijeg bavljenja bendom (u sto godina postojanja još nisu izdali album, a i sviraju prilično rijetko) spriječila da naprave i puno veću karijeru. Ali neka, takvi likovi su ionako najbolji kad su u marginalnoj poziciji, tamo se najbolje osjećaju. Jer njihove pjesme odreda govore upravo o tome, o malim i nebitnim a opet tako neopisivo zavodljivim pričama sa splitskog asfalta. Po tom ih se pitanju može smatrati ska/punk pandanom Kuzme & Shake Zulua, a čitateljima iz Zagreba će stvar možda biti jasnija ako kao paralelu spomenem Skretničare ili Corto. Odradili su ovdje solidan nastup i odsvirali čak i pokoju novu stvar. Nije se stvorila onolika količina gibanja i pjevanja među narodom kao što to bude slučaj u njihovoj domicilnoj Kocki, ali to i nije nešto iznenađujuće. Na "Radnička klasa umire" je doduše zabilježena omanja invazija publike na stejdž, što je ostao jedini takav slučaj na cijelom festivalu.
Do vremena početka nastupa Bad Copyja ljudstva se već okupilo podosta. Nekih 500-600 vjerojatno. Dojam je bio da je malo praznije, ali to je isključivo iz razloga što je prostor platoa stvarno grandiozan. Stane cijeli Sinj. Bad Copy je odradio nastup, mogu vam to odmah reći, za koji bi se jamačno i oni složili da im ne može baš ući u ponajbolje u karijeri. Nisu se uspjeli do kraja motivirati, kao da su malo štedili energiju. Naravno da se ne usuđujem tvrditi kako je to njihov svjestan odabir, ima nešto i u tome što se atmosfera nije dovoljno zažarila da bi ponijela i njih same. Što ćeš, Sinj je ipak prioritetno grad koji funkcionira u metal-rock-cajka gabaritima, nije hip hop tu nikad bio nešto ludo aktualan. Nego, bio sam sad već na dovoljno njihovih nastupa da mogu mirne duše konstatirati kako im, sasvim neočekivano i teško objašnjivo, nedostaje komunikacije s publikom. U raznoraznim medijskim istupima kroz karijeru su se u bezbroj navrata pokazali kao iznimno duhoviti i zabavni ljudi, zbilja me čudi da na gigu nisu u stanju baciti koju dovitljivu opasku ili pošalicu kojom bi nas malo kupili. Još jedna stvar koju ne mogu a da ne spomenem, što se pobogu događa sa Wikluhom? Čovjek je smršavio valjda 30 kila u rekordno kratkom roku, prepolovio se naprosto. Hm. Sve u svemu, naravno da Bad Copy nije bio loš. Prekvalitetni su to versovi i prekarizmatični likovi da bi ikad mogli dobiti nedovoljnu ocjenu. Samo eto, ovog puta nisu zaslužili ni odličnu. Zaključak je da su bili dobri.
Baš kao i Let 3, valjda. Ne znam. To mi je uvijek vrlo teško procijeniti, kakvi su oni bili. Jer su po mom mišljenju uvijek isti. Dobro 'ajde, konačno su izdali taj novi album pa sad mogu malo obogatiti setlistu stvarima s njega, ali ne pomaže to puno kad su i one jednako plitke i jeftine kao i sve one koje su do iznemoglosti mrcvarili zadnjih desetak godina. Dodajte u to malo samodopadnog stava i otkačenih kostima, i imate ponajveću rock instituciju u državi. Sve što je bitno, to je dočepati se establishmenta. Jednom kad si gore, miran si za sva vremena. Let 3 su najočigledniji primjer toga i možda je upravo to ono zbog čega ih treba poštovati. Vjerujem da negdje duboko u sebi i oni znaju da to što rade već niz godina ne vrijedi ništa i nema nikakvog smisla, ali im ultimativno nije stalo jer zašto bi se trudili kad znaju da će narod ionako progutati svako govno (i to doslovno, Angelino) koje im serviraju čisto iz obijesti, jednom u deset godina. Da, mislim da sam shvatio sad. Oni nam se rugaju što smo toliko glupi da ih i dalje volimo, i ne libe se ići do ekstrema u toj parodiji. 'Ajme, jedva čekam da za deset godina na istom mjestu odsviraju "Vjeran Pas" i "Izgubljeni" i još pola tuceta novih bljezgarija koje će tad već vjerojatno biti toliko govno da ga ni Merkelica ne bi mogla probaviti. Budući da sam u ovom odlomku bezobrazno premalo prostora podario samoj njihovoj svirci, reći ću još da je trajala dugo, bila odrađena u revijalnom tonu i da je publika bila valjda zadovoljna.
Drugi dan je sve počelo nešto bliže najavljenoj satnici. Prvi je na stejdž kročio Paperblast. Dosta zanimljiviji bend nego što je bio onaj lokalnih kolega prvog dana, njihov rock nije toliko šablonski i by-the-book. Onaj problem koji dijele, to je to držanje kao da ni sami ne vjeruju baš da im bend išta valja. Na tome definitivno trebaju poraditi. Pred kraj setliste su nam predstavili novog (drugog) gitarista koji se držao vrlo bazičnih zahvata (to samo dok se ne ushemi, sigurno) ali je uspio iskamčiti solidan aplauz malobrojnog ljudstva prije svega zato što mu je, tako barem kažu, bio rođendan.
Kontradikshn je bend iz Slovenije koji je žanrovski najviše odskakao od ostatka lineupa. Radi se o triu koji roka nekakvu elektroniku koja se nominalno može svrstati pod techno (nemojte me, doduše, držati za riječ jer me nije sram priznati da o toj vrsti glazbe u biti pojma nemam) kojem povremena upotreba gitare i live bubanj dodaju natruhe rocka i metala. Vokal ima efekte od kojih mu glas zvuči kao onaj zločestog robota i cijela furka im je podosta futuristička, lako moguće da su u biti kiborzi. Povremeno su znali dosaditi s pretjeranom repetitivnošću ali su generalno gledano ostavili solidan dojam i uspješno natjerali ljude da se gibaju.
Ne znam točno kako i odakle, ali taman negdje oko početka Rundek Cargo Tria, slila se na plato rijeka ljudstva. Mora da je prokleto dobar osjećaj, ići po svijetu s dvoje prijatelja i okupljati nepregledna mnoštva u svakom gradu, gradiću i selu u kojem se zaustavite. Pohvalio nam se Darko da su obišli grad, bili u Muzeju Alke i saznali koješta. Ne bih se iznenadio da su negdje u tom procesu malo pokleknuli pred naletima nadaleko poznatog sinjskog gostoprimstva jer im je nastup bio vidno opušteniji nego što je to običaj. Onako, dojam je bio kao da su na nekoj probi gdje im nije toliko ključno da se u svakom trenutku drže zadanih obrazaca, već im se komotno može dogoditi da malo zaborave otpjevati par stihova pa onda sljedećih par oderu neke čudnovato glasne terce od kojih ubrzo odustanu i tako to. To uopće nije loša spika, dapače. Pojačava dojam sviranja iz gušta i zabave a ne iz obaveze, a to je uvijek vrlo dobrodošao dojam. Odlučili su počastiti sinjane rekordnim brojem općepoznatih hitova a manjim brojem recentnijih numera, što je također potez na kojem su im, vjerujem, mnogi zahvalni. Atmosfera je bila vrlo ugodna, nije ju narušavao ni zloglasni žamor, iz razloga što su Darko i drugovi ovoga puta (za razliku od nedavne svirke na Taboru) bili dovoljno glasni i prodorni. Najupečatljiviji moment se dogodio u trenutku kad je neimenovani momak iz publike dotrčao na stejdž i uručio Izabel buket cvijeća, pokazavši tako da džentlmeni u Cetinskoj krajini nisu izumrla vrsta. Na bis smo ih zvali ali su nam lijepo objasnili da to neće biti moguće te nam najavili da će rado doći negdje u gradu odraditi solo gig pa da sviraju duže. Pošteno.
Festival je trebao zatvoriti Repetitor. Nije se dogodilo, Boris je slomio ruku. Uvjeren sam bio da mu se to dogodilo prilikom nekog od bezbrojnih crowdsurfova kad sam čuo vijest, izgleda da je ipak kobna bila košarka. Najbrži mogući oporavak želim od srca. Sve u svemu, kad je već situacija netom prije samog festivala postala takva kakva nažalost jest, samo se jedna opcija nametnula kao logično rješenje. Svirat će M.O.R.T., dakako. M.O.R.T. iz Sinja. Frontmen John nam je odmah negdje na početku dao do znanja kako je njemu osobno prvom žao što mu bend večeras nastupa. Što je možda malo čudna stvar za reći, ali u ovom kontekstu potpuno razumljiva. Dužno poštovanje Borisu i djevojkama momci su odali i izvrsnom obradom njihovog hita "Zli sin", a oko nje su naslagali još jedno dvadesetak svojih bombetina sa sva tri albuma. Nakon nešto bljeđih izdanja na Brijačnici i rođendanu 101-ice u Tvornici, zadovoljstvo je bilo opet vidjeti M.O.R.T. u punom sjaju. Prije njihove svirke sam svjedočio pokojem komentaru u stilu da kome se više da slušati taj M.O.R.T. svako malo i tako to, samo da bih petnaestak minuta nakon vidio te iste ljude u teškom zanosu kako sa sjajem u očima urlaju svaki stih. M.O.R.T.možda nisu virtuozi ni perfektni tehničari. Baš kao ni Repetitor umjesto kojeg su uskočili. Ali ta količina srca i osjećaja za složiti rock pjesmu koja udari svom snagom u želudac i nakostriješi sve dlake, to je ono što te bendove čini najboljim što trenutno imamo u regiji. Baš kao i Rundek prije njih, ni M.O.R.T. nije puno "gnjavio" s novim stvarima, a podarili su nam masu rjeđe izvođenih bisera sa svog "nultog" izdanja računajući valjda da si to doma mogu priuštiti budući da tu ionako svi znaju sve stvari. I bili su u pravu. I hvala im na tome, umalo sam doživio samozapaljenje od gušta za vrijeme Malog Isusa. Poanta je ta da je M.O.R.T. odradio uvjerljivo najbolji nastup na festivalu, i to bez da su uopće odsvirali par najvećih hitova. A to je luksuz koji si malo tko može priuštiti. Velik bend.
After je uz DJ-a u vojarni potrajao do jutra, i time je zaključeno 14. Izdanje SARS festivala. Organizatori su ove godine odlučili zagristi malo veći zalogaj s preseljenjem na novu lokaciju i vrlo jakom lineupom, dojam je da imaju razloga biti zadovoljni. Kako oni, tako i svi drugi koji su proveli dvije ljetne večeri pod zvjezdanim nebom kraj stare vojarne.
