Koncerti

Šank?! pokorio Vintage Industrial

Šank?! pokorio Vintage Industrial

Dok sam ovog četvrtka ulazio u Vintage, imao sam flashback. Sjećam se, ima tome sad već skoro pet godina, kako sam se, ruku pod ruku s tadašnjom djevojkom, raspitivao po Trešnjevci gdje li se točno nalazi kafić No sikiriki (što ćeš, nisam lik od birtija). U njemu se tog dana nalazio jedan dosta tražen papirić, bila je to ulaznica za koncert mladog zagrebačkog punk benda Šank?! u malom pogonu Tvornice. Za ono što se tamo u ta dva dana (dodali su bili dodatan koncert zbog rasprodanosti prvog) dogodilo, bilo bi možda malo pretjerano reći da je ušlo u povijest, ali je u svakom slučaju zacementiralo jednu dosta veliku činjenicu, a to je da u gradu opet imamo punk bend koji je u stanju rasprodavati klubove. U međuvremenu je Šank odsvirao još mali milijun koncerata diljem kontinenta, i svakim novim sve više prerastao u “opće dobro”, bend čije stihove naizust znaju i oni koji od punk bendova mogu nabrojati još samo Ramonese.

Ja sam, baš kao i mnogi (ali, stvarno mnogi) od okupljenih ovog četvrtka u Vintage Industrial Baru cijelo vrijeme bio tu negdje, trošio glasnice, mahao šakom kroz zrak, trošio litre znoja i grlio pijane strance. I pritom se vezao, poprilično. Unatoč svom navijačko-uličnom fazonu (ili možda baš zbog njega), Šankove pjesme imaju i taj jaki emocionalni naboj, sentiment. Ono nešto zbog čega ti uđu pod kožu, ono nešto čemu ne možeš odoljeti, ono nešto zbog čega ćeš se i tisućiti put uvijek iznova zaneseno zatrčati prema stejdžu kao dijete prema pješčaniku, i nasmiješiti se pritom osobi od koje si igrom slučaja pobrao laktom u glavu. Ponekad, u tjednima kad ti se ne nađu na playlisti i dok nemaš priliku čuti ih live, počneš ih uzimati zdravo za gotovo, zaboraviš na taj intenzitet. Ali onda dođeš na gig, vidiš svu tu galeriju poznatih i dragih lica u elementu, čuješ tu stvar od koje ti se nakostriješe dlake na leđima, i skužiš da je to to, da si miran.

Foto: Šank, credit Roberto Pavić

Opisani su osjećaj u stanju proizvesti uvijek, čak i neovisno o tome koliko se koncert sa same izvedbene strane smatrao uspješnim. Za ovoga se ne može reći da se može uvrstiti među najbolje njihove koje sam ikad gledao, nekako se nije do kraja razmahao pod spletom raznih okolnosti. One su prije svega bile tehničke prirode. Svako malo je nešto štekalo. Em čudan sound, em mikrofonija, pa onda malo nestane zvuka u potpunosti, pa opet nešto cvili malo, i tako to. Neobično za Vintage i neobično za Šank?!. Također, i sama svirka nije bila usklađena na onaj način na koji su nas navikli, potkrala se svako toliko poneka greška ili konfuzija. No, ono što ih u tim momentima spašava, to je gard. Taj bend jednostavno ima stav koji zrači samouvjerenošću, do mjere da ti ne preostaje ništa drugo nego im zažmiriti na propuste i nastaviti urlati. A to uopće nije tako čest slučaj inače u životu, da se razumijemo. I čini se da nije nešto što se da naučiti s vremenom, ovi dečki su imali sreću da su se s tim rodili. I sigurno da je to važan dio razloga zašto su danas tu gdje jesu.

Foto: Šank, credit Roberto Pavić

Od ostalih uobičajenih informacija, gig je počeo oko 22 sata. Trajao je gotovo dvije ure, što znači da bi lakše bilo nabrojati pjesme koje nisu odsvirali nego one koje jesu. Klub je bio pun. Ne rasprodan, ali pun, petstotinjak ljudi sigurno. Među njima jedna velika količina Bad Blue Boysa, koja je pauze među pjesmama, uz očiglednu podršku benda, ispunjavala dovitljim parolama poput “Mamiću, cigane!” i “Razbit ćemo pičku svakom tko ne voli Dinamo”. Šutka je bila konstantna, ali ne toliko divlja i agresivna kao što zna biti, a to je uvijek dobro mjerilo toga koliko je na koncertu sve kliknulo. Premijerno su nam izveli novu stvar “Kada me pitaš”, vrlo lijepu baladu gradu koja će jamačno do daljnjega služiti kao izvrstan singalong za pred kraj nastupa. Nemojte me prečvrsto držati za riječ, ali čini mi se da nisu odsvirali stvar “Ljubav gradu (Špansko)”, što se s pravom može smatrati iznenađujućim, budući da im je to najveći hit sa zadnjeg albuma. No, i bez toga je tu bilo dovoljno hitovlja i himni da smo mogli dobrano izraubati grla. Ja sam se pokušavao prištediti budući da večeras i sam imam koncert, ali nije mi baš u potpunosti pošlo za rukom, jadna li mi majka. Naročito za vrijeme “Crnog oblaka”, stvari koja nije nužno u prvom planu, ali na koncertima uvijek izazove delirij i u biti je poprilično savršen primjer toga kako treba zvučati jedna melodiozna oi! punk rasturačina.

Foto: Šank, credit Roberto Pavić

Da rezimiramo - koncert nije bio savršen, ali je pružio dovoljno užitka, zanosa i  onog karakterističnog filinga, da prostite, bratstva i jedinstva među ruljom, da se mora reći kako smo uživali. Deplasirano bi bilo za kraj konstatirati kako se nadamo brzom ponovnom susretu, kad se dobro zna da će se on svakako dogoditi. Ako želite malo prikratiti vrijeme u međuvremenu, a mili su vam zvuci zagrebačkog punka, navratite večeras u Grey Room gdje bend moje malenkosti Boli te kurac promovira debi album, uz bok legendarnom Motusu, te bendovima Drotpad i Sv. Jebem. Vidimo se.

Marin Tomić (Ujak Stanley)
Marin Tomić (Ujak Stanley)

"Meni je najbolje kad mi je dobro."