Koncerti

Slim Cessna's Auto Club u Tvornici - Rastavljanje countrya na proste faktore

Slim Cessna's Auto Club u Tvornici - Rastavljanje countrya na proste faktore

Kad bih pisao samo o bendovima s čijim postojanjem sam upoznat i o kojima imam unaprijed izgrađeno mišljenje, pohađao bih manje koncerata, i pisao manje izvještaja, nego što je to slučaj u zbilji. Bio bih tad možda mjerodavniji i "ozbiljniji" novinar, ali nisam spreman odreći se neopisivog zadovoljstva koje pruža zaljubljivanje na prvi posluh u neki bend za koji si prvi put čuo par dana prije koncerta. Sad ovo vjerojatno ispada ignorantski jer, eto, kakav sam to glazbeni novinar kad nisam čuo za Slim Cessna's Auto Club? Nisam, jebiga. Ali sad znam za njih. I teško da ću ih tako skoro zaboraviti. Javljat će mi se u flashbackovima dok budem sam hodao na raskrižju obasjan punim mjesecom. A i sanjat ću ih vjerojatno.

Počelo je petnaestak minuta nakon predviđenog, u 22 sata. Članovi benda su se staloženo i dostojanstveno, jedan po jedan, probijali kroz rulju (poprilično popunjen je mali pogon bio) i penjali na stejdž. Jednom kad su svi gore kročili, imalo se što vidjeti. Skupina outlawa u crnom od kojih svaki plijeni pozornost na svoj način. Gitarist ima gitaru s dva vrata čije tijelo prekriva jedna od onih slika koja se prelijeva ovisno o kutu pod kojim ju gledate (sigurno postoji neko ime za to, ali ja ga ne znam). Malo pokazuje Isusa, a malo bogorodicu. Nasuprot njemu je samozatajna djevojka đavolje vibre, saznajem naknadno da se zove Rebecca Vera. Ona osim klavijatura svira i pedal steel gitaru te utjeruje strahopoštovanje svojim provokativno suzdržanim stavom i najcrnijom kosom, očima, šminkom, haljinom i čizmama koje možete zamisliti. Općenito, čujem i vidim da se njihovi koncerti smatraju ludom zabavom i bezbrižnim provodom. Mogu razumjeti zašto se to tako kaže, ali se ne mogu u potpunosti složiti. Jer koliko god oni bili naočigled dobro raspoloženi i spremni na ekstravagancije, i dalje su na mene ostavili utisak ljudi koji nemaju nužno najbolje namjere. Kako da se do kraja opustim kad imam dojam da će mi u cijelom tom metežu netko od njih maznuti novčanik? Kolovođe Munly i Slim Cessna tu dođu otprilike kao Blues Brothers 21. stoljeća, živopisni likovi koji se vole naganjati autima i pljačkati benzinske, ali im sve to opraštamo jer su na misiji od boga (ili vraga, svejedno je) koji ih nadahnjuje da rade genijalnu muziku. Kakva kombinacija, nevjerojatni su. Slim je stari šmeker koji nam se dodvorava ne samo silascima u publiku nego i stalnim iniciranjem fizičkog kontakta s istom (velim, džeparske tehnike). Grlio nas je, rukovao se, milovao po ćelavim glavama i još svašta nešto. Većinu je koncerta proveo na samom rubu bine, nagnut prema naprijed do te mjere da smo ga morali pridržavati da ne padne. A Munly... On je jedna od upečatljivijih osoba koje sam vidio u zadnje vrijeme, a mislim da bi se sa mnom složili i ostali posjetitelji koncerta. Kad bih ga morao opisati u kratkim crtama, rekao bih da fura imidž nacističkog reumatičnog dopera iz pakla. U najboljem mogućem smislu, dakako. I sad zamislite još da se ta dvojica mršavih visokih ljudi u identičnim košuljama cijelo vrijeme, grle, maze, kleče jedan pred drugim i zaljubljeno se gledaju dok si pjevuše, i moći ćete otprilike koliko-toliko shvatiti kako ekscentričnih devedesetak minuta se odvilo ove subote u Tvornici.

Ovisno o pjesmi, taj gospon Jay Munly se laćao bendža i akustare, ali najboljim mu se instrumentom ispostavio glas koji je svojom hrapavošću i dubinom služio kao izvrstan kompatibilan kontrast Slimovom. Bend je tako rokao te svoje mračne skladbe o tko zna čemu (zbilja, uopće nisam uspio skužiti što oni to točno žele reći), a publika je iz jedne u drugu postajala sve rasplesanija i glasnija, u određenim trenutcima je atmosfera stvarno bila kipuća. Litre prolivenog znoja u prvim redovima se valjda računaju kao dokaz. Pokazalo se da ovaj bend ima svojih fanova u Zagrebu, većina posjetitelja nisu bili znatiželjnici nego ljudi koji su znali po što su došli. Zanimljivo je i to što sam na gigu vidio tek troje-četvero ljudi koje poznajem, što je definitivno rekordno malo. Uzgred budi rečeno, većinom se radilo o nešto starijoj publici, ali to ovoga puta nije, kao što inače zna biti, bio i sinonim za inerciju i kurtoazni pljesak. Slim Cessna te previše zaposjedne da bi mogao ostati hladan, nema ti pomoći. U Močvari je prije koji dan nastupio bend koji se zove Roy and the Devil's Motorcycle. Da su se ovi tako nazvali, isto ne bi puno fulali. Imaju nešto tog apokaliptičnog štiha, premračnog da bi bio božji, pa makar oni tvrdili da jest. Dobro, povremeni gospel bljeskovi su tu. Ima tu i rocka i bluesa i folka i americane, ali prije svega se radi o alternativnom countryju. I to kakvom. Ništa Wilco, ništa Calexico. Ovo je školski primjer alternativnog countryja jer je, unatoč tome što i dalje neosporno spada u taj žanr, po svakom mjerilu potpuna antiteza onom što mainstream country pjesma danas jest. Prvo rastave prosječnu country pjesmu na proste faktore i onda vrše razne zahvate nad tim faktorima kako bi krajnji rezultat ispao čim luđi.

Pred kraj koncerta se već mrvicu počeo gubiti kolektivni fokus, pa su se u pravo vrijeme povukli u backstage poznat i kao WC i tamo osluškivali hoćemo li ih zvati nazad ili ne. Naravno da jesmo, iz sveg grla. Na bisu su još 4-5 stvari odrokali (kad govorimo o rokanju kao takvom, tom aktivnošću se najviše bavila ritam sekcija, ponekad čak do mjere gdje se činilo da malo pretjeruju jerbo se ostatku benda ne da to baš toliko nabrijano), od kojih dvije u pratnji muzike sa Slimovog iPhonea dok su oni pljesuckali i pjevuckali. Kako bi se cijeli koncert mogao okarakterizirati lagano bizarnim, tako je i sam kraj nacrtao par upitnika iznad moje glave. Naime, Slim je, dok se ostatak benda lagano spuštao među masu i tu bio obasipan komplimentima i čestitkama, ostao solo gore i izveo klasik "For The Good Times" u karaoke varijanti. Nije mi to imalo nikakve logike u kontekstu onog što su nam isporučili u prethodnih sat i pol, ali možda se samo radi o tome da nisam skužio foru.

Ne znam s kim bih usporedio Slim Cessna's Autoclub, defitivno su bend za sebe. Kad kažem da su za sebe, to onda automatski znači i da nisu za svakoga. Na sreću se u našem milijunskom gradu našlo dvjestotinjak duša za koje jesu, tako da smo se svi skupa mogli sasvim fino provesti.
Ponovilo se!

Marin Tomić (Ujak Stanley)
Marin Tomić (Ujak Stanley)

"Meni je najbolje kad mi je dobro."